Književne novine

Bodnarov

Steva Galerija Doma JNA

RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA Steve Bodnarova, Jednog od predstavnika starije umetničke

generacije Beograda, obuhvata širok vremenski raspon stvaralaštva ovog autora — od 1935 — 1865. Afirmisani vajar, poznat po mnogim bistama i javnim spomenicima, koje je naročito u većem broju izradio posle oslobođenja, predstavio se na ovoj izložbi skulpturama, ali i svojim slikavskim radovima.

Bilo da je reč o skulptunmi ili o slikarstvu Steva Bodnarov je tematski uvek bio i ostao opredeljen prema portretu, figuri. I njegov likovni odnos prema tom motivu, od najranijih rađova pa do danas, ostao je gotovo nepromenjen. Valida zato što se bavio određenim porfretom, Bodnnrov ie na prvom mestu ftežio da ostvari što objektivniji lik portretisane lično3ti oblikujući je plastičnim jiezikom osoniemim ma mmoine feadieinnnlističior izraza. NWDnekad akademskog. Vešto vladanje zanatom, dobro poznavanie „klasičnog skulntorskop materijalp. verisftička interpretacija likova, ali bez želie ili smelosti da se zađe u neke specifičnije plastične probleme, da se čak i u domenu tih ustalienih okvira ispolji ličniji odnos prema plastičnoj formi — bile bi osnovne karakteristike za večinu Bodnarovljevih. portreta. Portret Pjera Križanića nešto je pak drukčije sačinjen. U ovom klasično koncipiranom, ekspresivnom porietu iz 1939. godine, Bodnahov

je zamašnjje i punije izrazio skulptorski osećaj

kako u modelaciji pojedinih partija tako i u shvatanju celine; otuda ova se sa lakoćom prepoznaje lik poznatog karikaturiste, predstavlja zrelo, skulptorski na-

dahnuto ostvarenje. Približne kvalitete sadrže još portreti Cuce Sokić i Antoha Hutera, oba,

takođe. jz 1939.

Slikarski radovi koje je izložio ne samo zbog svoje mnogobrojnosti, da ne kažemo preftencioznosti, nego pre svega zbog tretmana. ostavliaju ulisak oveštalih sladunjavog ukusa. Prosto je začuđujuće kako

je jedan iskusan i afirmisan autor, kakav je ·

Bodnarov, dozvolio sebi da iziđe pred javnost bez jednog strožijeg kriterijuma prilikom izbora radova. Ovo se fim pre nameće kada se imaju u vidu izvesni eksponati koji imaju bez sumnje muzejske vrednosti. U „Ciganki“ iz 19836. godine, na primer, utkano je takvo slikarsko znanje i rvafinman — bogato i delikatno tretiranje materije, koloristička osećajnost, neposrednost u kompoziciji — čime se ovo blafno može slobodno uvrstiti među ona već istorijski osvedočena dela beogradske škole između dva svetska rata. Autoportreti T i II iz 1932. godine, kao i neke druge slike ·predstavljaju, isto tako, svetle tačke izložbe. Međutim, nedostatak mere u odabiranju eksponata, naročito slikarskih, želja da se izloži što više, bacili su senku na opšti utisak izložbe. a sigurno je da je posetilac mogao sa nje otići i sa drukčijim doživljajem, povoljnijim za samog Bodnarova.

Branko

Filipović-Filo

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

TEŽNJA BRANKA ·PFILIPOVIĆA dana izvestan način preobrazi svoj slika»ski. tretman, da mu ubrizga svežu krv, nagoveštena još pre. dve godine: na izložbi u Kulturnom cehtru Beograda, sada se obelodanila, Ovaj. preobražaj, međutim, ne treba shvatiti, u smislu novog konceptualnog opredeljenja.,. on 'se ispoljava u vidu. rezimiranja. Filipovićevih dosadašnjih iskustava realizovanih “u kvalitativno nove stvaralačke celine. i ua -

TPilipovićeva ranija mefigurativna uglavnom tamne game. gusto zgrušane fakture, heoz koje je mestimično prosijavala svetlost, pružajući mogućnost asocijacije na · kosmička prostranstva, ustupile su sada mesio vizuelno širem i bujnijem izrazu, formalno složenijem postupku.

Monohromost je zamenjena zvučnom kolorističkom skalom, a umesto ranije opotre i prilično zagušene fakture nalazimo plemenite i sočne namaze Rkoji, s druge sirane, svojim dinamičnim dejstvom podstiču akciju, kretanje, Uopšte bogatija a celishodnija attikulacija elemenata, koju sprovodi Filipović sađa i u kojoj i prostor i svetlost dobijaju nove dimenzije, doprinela je da slikarstvo OVOg. aUtora postane ekspresivnije, da poprimi šuverenije pikturalno tumačenje, takva artikulacija je doprinela i da se njegovim „apstraktnim“ pejzažima prošire asocijativne. mogućnosti.

Podjednako blisko slikarstvu akcije i lirskoj apstrakciji, ovo slikarstvo, klasičnog postupka i savremenog izraza u kome se naizmenično smenjuju, pa i međusobno prožimaju, dramski akcenti i lirski izlivi, prilog je novog stvaralačkog elana Filipovićevog, njegovog sve punijeg umetničkog poduhvata.

Vladimir Rozić

6

bronza, u kojoj

Bodnarov svode se uglavnom na minijaturne portrete koji, ,

razglednica .

rešenja,

<

SCBNA IZ PILMA „ĐUTIIETA I DUHOVI“

Film Federika PFelinija „Đulijeta i duhovi“

do sada nije nigde prikazan izuzev manjim grupama sineasta-stručnjaka u Italiji i Francuskoj. Za vreme održavanja „kongreša Evropske zajednice pisaca u Rimu, početkom oktobra, Pelini je priredio specijalnu zatvorenu projekciju filma za učesnike kongresa. Svi predstavnici štampe bili su isključeni sa predstave, koja je, u neku ruku, obeležena kao zatvorena rimska premijera filma „Đulijeta i duhovi“, S obzirom na vrlo bizaran siže i mnoga nekonvencionalna rešenja film je unekoliko bilo teško pratiti, s čime je PFelini svakako računao, jer je pre projekcije gledaocima pođelio sledeći tekst o filmu „Đulijeta i duhovi“.

RASKOŠNBE VILE zapremaju središte borove šume Fregene. Đulijeta, žena iz boljeg rimskog društva, živi sa svojim mužem u kući koja se nalazi u centru predivnih letnjikovaca njenih imućnih suseda. Đulijetu okružuje mala grupa. ptbijatelja. Tu su : jedna vajarka čija je umetnost inspirisana metafizikom, a čiji je život mnogo više ovozemaliski, žene-pisci zaljubljene u spiritualizam, čiji se životi kreću u domenu fizičkog i metafizičkog, zatim, mladi homoseksualci, koji puze i ulaguju se — večita pratnja gospođa.

Ali Đulijeta je očarana mnogo bizarnijom klikom prijatelja, — „duhovima“: prikazama u različitim odeždama. koje su surove, okrutne, smešne, zlovoljne, srećčne — opisno, one predstavljaju skalu potisnutih želja i sputanih impulsa Đulijetine prirode.

U društvu svojih „duhova” Đulijeta živi u svetu pretrpanom uspomenama na srećne i nesrećne doživljaje iz detinjstva, prisećanjima na porodični život; u svetu obasjanom svetlošću reda i nereda njenog ranog života. Udruženi, njena porodica, „detinjstvo, strogo i okrutno obrazovanje uvlače je u stanje agnosticizma i prezrive usamljenosti. Njena usamljenosk pre-

kidana je jedino povremenim posetama „duhova“. Njena majka i sestra, obe obdarene lepotom za razliku od Đulijetine neuglednosti, nesposobne su da je shvate i na neki način odgovome za njen duboko ukorenjeni khompleks manje vrednosti. Očuh, koji je autoritativan, i koji kipti zdravljem i energijom, već ju je izrana zastrašio svojim elementarnim stavom prema životu.

Brak joj je u početku pomogao da se odu-

pre svim ovim silama, uticaju očuha, usam- .

lienosti svoga detinjstva, živom wećanju ma dane klosterskog školovanja. No njen muž Đorđo počinje da je vara a njene sumnje rastu. Napinjući se da stiša svoj povređeni ponos a istovremeno i da se uspešno bori protiv Đorđovog neverstva, Đulijeta se revnosno predaje spiritualizmu i počinje da posećuje seanse koje režiraju svemogući šarlatani. Ovi ljudi se izdaju za sposobne da tumače sva spimitualna stanja. Đulijetin osamljenički život počinje da liči na grotesknu maskaradu, raskošnu ali besmislenu, Tokom jedne od tih seansi ona se prvi put sukobljava sa svojim sopstvenim „duhovima“. Čudnovato , nadošavša priviđenja emaniraju iz njene sopsiwene svesti: ona su mnogo osešljivija i simpntičnijn od njenih beznačajnih prijatelja i nije čudo što „duhovi“ počinju da vrše strogu kontrolu nad njenim mišljenjem. Đorđovo neverstvo se pokazalo nesumnjivim a Đulijeta biva još bliže privučena svojim „duhovnim“ prijateljima. Postavši na taj način preoselljiva ona stvarno vidi Dpriviđenja. Ona je opsedaju tokom celog filma a njihov ulicaj raste dok njena nada da će spasti brak kopni. Oni njome potpuno ovladavaju. Njene prikaze su tajanstvene i groteskne a njena patnja skoro neizdržljiiva. Horda vanzemaljskih posetilaca ireba da predstavlja nepromenjivost kosmosa, večito misterioznu i neodređenu ali veoma prisutnu pretnju miru čovekovog uma; u sivari, slike postaju alegorija. Đulijeta sklapa prijatelistvo sa Suzi, susetkom koja vodi slobodan život, i koja je veoma Jepa. Za Đulijetu je Suzi zavodljiva i ne-

sputana spona sa realnošću, njena jedina spona. Suzi živi u basnoslovnoj,. skoro hnadrealističkoj vili, koja je neprestano ispunjena švetom. Partije i zabave teku i đanju i noću. Đulijeta posećuje lepu vilu kao da je svesna da ulazi u zabranjeno carstvo. Suzin stav prema Đulijeti je kao stav wtarije sestre prema mlađoj, ponekad skoro matferinski. Veselo cinična, ali prijateljski naspoložena prema njoj Suzi .nastoji da je uvuče u provod, Usamljena i odbačena, uhvaćena u kolotečinu Suzinog SVeta, Đulijeta je nađahnuta prirodnim ženskim imvulsima i pokušava da stupi u vezu sa lepim mladim čovekom ali joj njen pravi moral, njeno katoličko nasleđe, · preče fakvo vladanje. Opominje je prekorni duh koji se iznenada pojavljuje i ona uranja nazad u svoju staru inhibiciju, obuzeta strahom i nesigurnošću; postaje sužanj rastućeg kompleksa manje vrednosti,

Kada ju jie Đorđo kasnije napustio radi druge, Đulijeta pada u depresiju što je imala korena već u očajanju usamljenika. Ona je okružena, uzapćena i gotovo savladana snagama zla u obliku njenih „duhova“, svima onima koje je proizveo njen razum i savest. Međutim, u tom smislu se dešava čudna stvar. Iz njene savesti iznenada probija osećanje istinskog oduševljenja, osećanje neprigušene unu-– tarmje snage. Njeni prirodni instinkti samoodbrane i samoodržanjia provaljuju iz njene nesređenosfti donoseći ioi oslobođenje. Veseli i srećni „duhovi“ njenih najdubljih sećanja osposobljavaju ie da savlada depresiju. Kao neki vitez u blistavom oklopu pojavljuie se njen genijalni ded oslobađajući je ođ „duhova“ što je opsedahu. Ona počinje da shvata da sve ove uvredljive prikaze koje su joj pravile nezgođe jesu samo Dbroizvodi njene duboko inhibirane i nezadovoljne prirode.

Muž je ostavio'i ona ostaje sama ali je svesna, srećna ili nesrećna, još uvek ima da živi svoj život. I sada sasvim i zauvek oslobođena od „duhova“ ona mu se odlučno priklanja.

| Preveo!B. M.

DOEZIDA Odlazak

l večeras kasno, pred" moć

Lutaš besposlem, ideš.

imaš stas, oči i godine

Onoga koji je ža volanom

S druge: strane ijeke. . E)

Tyažiš oisinu, vam, vida, i

Hoćeš skvušenmost, · :

Hoćeš mjegovamu, usamljenost, ali Dok je zla ostat ćeš ovdje

Fi Danijel | DRAGOJEVIĆ

U januaru čuli su se krici Mučenih, a onda bačemih U bezdana grotla, Poslije su namirisani w,bice S ženama časnim, diveći se, Gledali Yascvale voćnjake. . A fko će biti moram od tolikih mrtvih?

Nebo, dar brozračmosti, Zaborav ovog časa, . Već dugo. vraća čistoću natrag

Među usta i bijes viku.

I anđdelu krvave noge

· Ne dađu da voleti.

U borbi za mas Umjesto mas. pamti · al Posljednje staklene oči maše žrfve.

Dvugdje, ma dugom, mjestu? Zo

Kada? Prikupi vremenom, . ie

Sve zloće za sebe i njima,

Kao svijećom, u vuci,

Dsvjetljavaj lica: pyvo vozače,

Zatim, Onoga van brovalije.. ·

Naći ćeš i ti svoga Abela. i : Umoyan, vjeruj, imat ćeš besanu moć,

MEĐU NAMA: ale zapis = SASE“

(}uaa oši; Vidi lovce, lađe, žeme što mose; travu.

Zatvara oči; Vraća stvari stvarima, Yibe mo?Tu, ·

. . ptice zraku,

Čovjeka ma mjesto kojemu se on majuviše. opire. Tako se neprestano obnavlja prava snaga slike. Pazite, među mama je. Mijenja oblike, imena: tako malo znamo o mjemu. Ali brinite se, naš će se život siguvno izmijeniti. Za njim. Idimo miže. Do prosjakinje bez poštovanja svoga stida usred, zime, do svake nemoći, svaka je 9eća od mas. KYepost, dostojamstvo, tišina: jadnih priča za ljetovamje. Samo đavo pokažuje

ljepotu. Idimo niže. Jadu maše fotografske .ku-

tije. Za njim, duše mašeg vjelra,

~

| se BE 1 EP 1 1 OJBSKA

re f 5.

.N” strahuj, samo su: bolji. od mas osiromašili, dUTŠih u mevolji. Samo bolji od, nWas. „Na tom putu. gdje nema puta sjeti se boje prvog: kamena i Yijetkog 'kyuga,. vremena ·kada: si tišinu čitao. · ; . e: Pražena vuka iz toga \ zlu, se suvršava,. u vodi. smrti. i Mi ei Ra _ Želeći: želje drugih teškom, se kaznom .bokryivaš.: i . ž_? Tamo gdje smo počeli, treba. da. ostahemo. Strašan je.početak sakupljanja, bez KkYaja,'i kako mu je propadljio put. ~ POJMA a USPOMENE

užno .od brda mad našim. gradom, u do| lini među kamenjem, pustinjaci su svakog Jutya i svake, večeri ulazili u svoje grobove. Raspadljiva, tijela, sušne kosti'prije :žadnjeg ča#6 dosmavali su velikodušnost svjetlosti. Iza DYve mladosti bila je to' dyuga sa svojim: Zboom, zbogom! ar a ri \

Njih već dugo mema. Sada se čitavo zanijelo putenom vlagom. OL ONaje SN . Na mjestima tijela (tih ruku i vrućih, jezika moevinosti) samo je oblik davno nastanjibhnog prostora + miris Kkostrijeti. ~?

ljeto

KNJIŽEMNE.NOVIMN:E