Književne novine

POZORISTE

Pomućeno

Premijere: „Tugovanka za

gospodina Čarlija“ Dž. Bold-

vina, „Daktilografi“ i „,Ti-

gar“ M. Šizgala i „Mrtve ' duše“ Gogolja

NESPORAZUMI oko „Tugovanke za gospodina Čarlija“ izgledaju donekle prirodni: šta je lakše do

hegirati nečije mame, pogotovu 'kada ni sam autor ne pokazuje želju da zametne trag ili se' zaogrne Domodnim scenskim dezenima. Boldvin zato podstiče zaključak .đa nikada nećemo doći do čovekove suštine ako i dalje budemo prosuđivali postupke crnih i belih, pa i samo ovo delo, na osnovu pojmova o dobru i zlu koji već decenijama bitišu u nama samima. Da li zaista želimo da upoznamo octnog čoveka kao konkretno biće? Rež je o tome da se on na sceni ne optereti nikakvom apstrakcijom, ostane' u realnosti i posmatra u autentičnom ambijentu. Samo što piscu ova au tentičnost služi i kao podstrek da

ingistira na punoj slobodi ličmosti, bar onoj unutarnjoj, kako bismo kroz nju mogli da odlučimo o

ljudskoj prirodi i odnosima sa spoljnim svetom. Na taj način drama se sa svim svojim neestetskim- vrednostima, pre svega onim ryeligiozno — motalnim i rasno-političkim i socijalnim, iskazuje kao jedna egzislentna situacija, a ne definitivno perfektuirana i prečišćena konstrukcija, bogato asocijativno tkivo.

Možda „je upravo zbog toga i dobro što je reditelj Aleksandar Ognjanović usredsredio svu pažnju na produbljivanje same situacije, istrajavajući posebno na razmatranjima o otuđenju čoveka kroz plastičnost živih formi, kako bi se još više naglasila nemogućnost prevazilaženja postojećih protivurečnosti, dostigla indentifikacija sa postojećim i ostvarila imaginarna celovitost. Zato rzžija čini stvaralački napor kako se stvarnost ne bi ograničila samo na trenutne i efemerne pojave i iz sebe isključila prisustvo i delovanje raznih tradicionalnih elemenata, pa na trenutke ova opora tragičnost dobija mitske forme. Ovim se osnažuje moderan treman interpretacije ieksta i Ognjanović ne propušta ni jednu priliku da istakne kako sa čovek ne može ostvariti u realnom životu i zato, gde je god to moguće, kloni naivnosti svestan da ona ne pomaže spolja, niti obezbeđuje unutarnje spokojstvo samih aktera. Neke scene, kao na primer one u crkvi između mladog Ričarda (Zoran Rankić) i majke Henri (Mirjana Kodžić), zatim sukob u radnji belca Lajla Brinta (Vlasta Velisavljević), mladićeva smrt i samo opelo, dostižu savrš»nsitvo. Paradoks ove uspele predstave na sceni Savremenog pozorišta je u tome što se teagedija nalazi na ivici spektakla, ali s tim što se efekti ne forsiraju na račun čoveka pa je i cela dinamika podređena njemu, a to znači istini i stvarnosti. i

Upravo zbog svega toga šteta je što je u frećem Čimu, oratorski komponovanom, došlo do tehničkih nesmotrenosti, naročito oko onog nefunkcionalnog Linkolnovog 5pomenika i uz to golih fizičkih manipulacija sa masom, a posebno suvišnog izbacivanja monologa na proscenijumu pa je konvencional– nost nepotrebno zasenila već OSVOjeni kvalitet. .

Ceo ansambl delovao je kao nadahnuta celina i u toj sugestivno) atmosferi Zotan Rankić je uspeo da predstavi Ričarda kao autentižnog

mladog čoveka koji oseća da je sav život koji' ga okružuje samo izdaja i zato on svakim svojim gestom odbija da mu se prilagodi po Dpovratku sa severa odakle je doneo u rodno mesto još jedno novo razoćarenje. I zato svi poroci, kojima je om opterećen, ne izazivaju grižu savesti i primamo ih čak i sa mrazumevanjem. Za njega je ceo život krug smrti i on oseća njeno stalno prisustvo. Ako išta vredi — onda je to poigrati se sa takvim svetom. U odsudnim trenucima ovaj daro< viti glumac ispoljava jedan poseban

. dramski senzibilitet svojstven mla-

dim anti-herojima, pun prigušenog vapaja za istinskim životom i Sspokojstvom bez lažne patetike i bilo kakve sentimentalnosti.

Ali, svoje poszbno mesto imali su i ostali, tako da su heki umetnic' predstavljali svojom igrom prava živa izvorišta dramske snage i tempa u ovoj nemogućoj životnoj situaciji: Neda Ognjanović (kao Džou Briten puna psihološke ustreptalosti kao eho nespokojstva i straha što se “Uvlači među stanovnike belog grada posle ubistva Ričarda), Branka Mitić (Džuanita „prirodno usklađenog bola i strasti), VlastimirĐuza Stoiljković (zreli Džems Paxrnel što u njegovom tumačenju izrasta u savest belih, „žrtvujući Kroz upečatljive transformacije svoju slo bodu ližnosti) i Uroš Glovaoki (temperamentni Lorenco čija snaga i spontanost otkrivaju tek deo mogućnošti ovog talentovanog glumca).

Ok Sve ono što je Branko Pleša učinio „postavljajući na sceni Ate-

ljea 212 Sizgalove jednočinke „Daktilografi“ i „Tigar“ predstavlja do te mzre naglašen uspeh da mu nisu potrebna nikakva prethodna objašnjenja. Pred nama se iskazuje veditelj prefinjenog! ukusa i inteliggncije i karaktenni glumac u svojim najlepšim vrlinama koje su godinama bile pogrešno korišćene u Jugoslovenskom dramskom ·|pozorištu. Jednostavno — Pleša je sa

stvaralačkim „žarom razaznao Šta je u ovim, na izgled običnim ali stravično apsurdnim, situacijama

istinito, a šta obmana i laž. I zato čini sve kako bi publika stekla utisak o proticanju stvari, događa–

ja i situacija kyvoz Woveka, da bi-

se uz izvesne nagoveštaje mietaflorične prirode dalo do znanja da u životu običnog čoveka ne postoji ni jedan faktor stalne i trajne brirode. Svaki trenutak ovde je jedno poglavlje života na rasponima od nestzćne i ambiciozne muladosti dc rezignirane stamosti. Ali s tim štit se stalno nastoji ne samo rediieljski nego i glumački da iziđe na čistac sa svakom prilikom. Tlo glumačke ličnosti dolaze u ravnopravan položaj, svesne apsurdnosti koja ih prožima. Odsustvo realnih izgleda za spasenje nije za pisca obeshrabrenje već i podsticaj za individualni doživljaj OVOB sveta. Šta znači lična sloboda i zar.ona stalna želja da se nekuda ode iz svakidašnjeg sivila nije samo DOtvrda koliko malo vredi sve ono što se još može učiniti. I zato režija ne naglašava uziroke ovakvog stanja već polazi od njega kao od svima poznate činjenice pa i nema potrebe za raščlanjivanjem standardnih bojmova o usamljenosti. Zato scenski realizam, u RkOVaO se isprepliću poezija, neobavezna komika i blaga satira, otkrivaju svu Ssloženost odnosa između Ppojčdinca i sredine.

U tom pogledu postoji potpuno jedinstvo u fretmanu „Daktilografa“ i „Tigra“, tako da se doživlja-

a ee RC —

A okolo srdite zvijeri i m valjuje ma, mjihovu, odsutnmost.

stor + masrmuti m ravljem Domus pamis.

o ta prazna mjesta čuju pustoš i i ko osjeća njihovu praznoću?

wzđasi i tidozipali da se ati.

e zaostalih

bež tmina. Ali t U naletu izmiješat će se grobovi, šina koju. su omi toliko

— Zadnja Misao: Kupit će mas sjem

zuije?i.

IL 'ALLEGRIA

i stiha,

Od. glazbe i glasova ljudskih. Bit će još potreba bes

Čitavog radosnog dama,

Na dnu stvari već je odavno početak Yastućeg

Jedam crv, prisutan

A zatim, stalam i postojam. i sjena se d Da, sretnog dama ovdje više meće biti.

ekalova, buka maOčekivati je ka-

ka će se iz centra S visine početi Tušiti pTOa mjesta usijawa zraka, zabo-

veselje traje. Od vida, onoga što je tijelom, Yazoremo i građemo,

tidnosti. očitih i skYitih.

i koji će ođuzimati dah. | Bit će prizora Ko) i ai RNMNika

svuda, protiče budućnost slatkog ploda

i gra-

meća biti.

pepela.

otiče.

KNJIŽBVNE NOVINE

vaju kao celina. Čak, ova druga jednočinka deluje kao pravio finale i u njemu dolazi do upečatljivih sinteza koje sa izdižu iznad pojavne realnosti kako bi se život sagledao u Wslojevitosti i uporedio sa samim čovekom. Šizgalova pobuma i angažovanost su u prvom ređu estetske prirode i o njihovim „proporcijama se definitivno odlučuje tek ma samoj scezmi. Otud se donekle primećuje razlika između čitanja teksta i gledanja predstave. Što me znali da se pisac i reditelj nisu dopunjavali i što je majvažnije i za itil izvođenja presudno — zajednički odredili polje svoga delovanja. Zato sa ovim mprikazom mlade ame-

ovolistyo

uvođenje pripovedača mije dobilo svoje funkcionalno značehje niti 5e izdiglo u sfere intelekta pa se svelo ma ravmođušno prikazivanje DOjedinih poglavlja ili suvišno wobjašnjavanje detalja već obuhvaćenih glumačkom igrom. Ne postoji nikakav autorski stav te je teško gKOVOriti o ovim dramaturškim intervencijama kao kreativnom poslu. Žrtve ove osnovačke zablude bili su glumci jer su upornim radom prisiljavani na perfekciju što samo kod izvesnog dela publike može da izazove zabunu. Svaka situacija je izrađena, svaki lik do kraja iormulisan, ali, na žalost, pogrčšno, tako da predstava kao celina ne

„TPUGOVANKA ZA GOSPODINA ČARLIJA“

ričke drame možemo biti zadovoljni. Bitno je da Branko Pleša toliko Živi sa svojom predstavom da je teško a i nepotrebno razdvajati u njegovoj stvaralačkoj ličnosti reditelja od glumca. On je podjednako ubedljiv, izraz mu je dobio adekvatnu formu i na sceni se ıl mnogočemu izjednačio sa piščevim misaonim i emocionalnim doživljavanjem Života.

U ovoj, i za Atelje izuzetnoj predstavi, Branka Veselinović, kao daktilografkinja Silvija, svojom diskretnom i emocionalno usaglašenom igrom, skladno se dopunjavala sa Plešom i prefinjenim nijansama stvarala iluziju koja je, čini se, u ovakvom ambijentu beznađa potrebnija nego neka nametljiva misao. S tim što nije ni ispoljena tendencija ka poravnjavanjem iluzije sa istinom, sasvim ispravno, je bi prethodno valjalo postići identiTikaciju Čoveka i istine, a što opet u ovakvom poretku stvari nije moguće. Sto Ružica Sokić, kao Glorija u „Tigru“, nije postigla puni efekat, krivicu snosi jpak reditelj zbog jasnih sugestija da se u liku ispoljava više kroz naglašene erotske treptaje nego intelektualnu superiormost, neophodnu za pravo Tazumevanje završnih prizora. j

* * *

Dozvoliti da se izvedu Gogoljeve „Mrtve duše“ u dramatizaciji Mate Miloševića, predstavlja za Jugoslovensko dramsko pozorište krajnju umetničku nesmotrenost, Jer, ovaj ugledni umotnik sve teže razlikuje moderne valere Sscemske umetnosti od primenjene školske pedago=gije. Zato se od početne megaloma– nije nije otišlo ni korak dalje, Je,

pruža ni minimalni estetski doživljaj. Režija je koketirala sa raznim oveštalim rekvizitima a ponajviše sa prerušenim „hladnim akademizmom, pa se kraj dočekuje sa primetnim olakšanjem kao završetak OVOE kolektivnog isčitavanja romana. Da je ostavljen autentižni Gogolj bez ikakvih intervencija sigumo je da bi se više postiglo.

Međutim, najtužnije je u ovom ·nemilom promašaju to što je Mata Milošević kao weditelj ispoljio potpuno nepoznavanje suštine Gogoljevog dela i tako insistirao da se do groteske i „nemogućeg dolazi putem persiflaže i spoljnjeg. Zar je uopšte nekom potrebno danas dokazivati da se Gogoljevi likovi mogu adekvatno interpretirati samo najsuptilnijim vibracijama unutarnjeg doživljaja i apsolutnom iskrenošću. Van čoveka ovaj pisac ne postoji.. Upravo zbog toga je on toliko savremen u svome zahtevu da se ne beži od bića i istine. Milošević u stvari, sugerira kapitulanstvo i nekakvu apstrakinu angažovanost koja nema nikakvu realnu osnovu i sva se gubi u proizvoljnim pretpostavkama.

Jedine prave Gogoljeve dali su Ljubiša Jovanović i Žarko Mitrović te apriori odbijamo mogućnost da u tome nekog udela ima i režija. To Su kreacije za sebe,

dokazi sposobnosti ovih umetnika i.

njihove individualnosti. Ovo se isto tako odnosi i na scenografiju Vladimira Lalickog koja uopšte nije iskorišćena u predstavi. - | |

Petar Volk

likove

GLEDAM...

Otac ; JEDAN KLINAC izgubio je oca.

Inspektor pokušava da mu ufirapi nekog drugog, umesto njegovog sopstvenog. &

Klinac nije naivan — zna on šta je onaj pravi. Onaj najbolji, onaj najveći, onaj majjači, onaj najvairogasniji!

Inspektor je netvozan.

Inspektor očajava, DžentImeni koji hoće da usvoje dečka takođe ocčajavaju, ma isti mnačin, na koji gledajući emisiju „Otac“ očajava-

'ju pisci sentimsntalno-pcetičnih priča za decu.

Klinac je uporam, .

Najzad, milicioner uvodi malog, Rkržljavog čovečuljka.·i klinac mu pada u zagrljaj. Zagrljaj traje taman toliko kratko, da se ne zaplačete uprkos svojim godinama. To je svakako najlepša drama o deci koju sam ikada video!

Ovu storiju emisije „Im i prezime“ napigali su „Branislav Petrović i Slobodan Stojanović. Prvi joj je poklon'o svoje vatromete divnih poefskih svetala, drugi joj je darovao smisao za dramsko tkivo i blagu setu.

Ostvareno je malo ftelevizijsko čudo i šVC što mogu da kažem Dušku Radoviću, uredniku serije „Ime i prezime“. glasi:

„Radoviću, ponovite molim „vas cmisiju „Otac“, jer ako je n> bonovite, moraću zamoliti Branu Petrovića da mi je po treći pul ispriča, a vi znat» koliko je on u stanju da popije' piva za to vreme!“

Ada |

MORAM DA VAM PRIZNAM, ma koliko to jeretički zvučalo na stranicama lista koji štampa poeziju, moram da vam priznam, da mi mno= go veće zadovoljstvo pričinjava čitanjz jelovnika koje tako falentovano sastavlja Libero Markoni, nego „hermetična poezija pesnika zaljubljenih u srceparajuće finese svojih sopstvenih ličnosti. Mislim da retko ko ima u sebi toliko poetske snage, da pred jednim {iclećim butom zastane očaran i skamenjen od divljenja, kao Libero, “veliki pesnik lcpotice Ade OQiganlije i njenih limenih buvića, koji tako strpljivo već godinama drže na vodi splavove i kućice, sa alasima i baba Jagama.

Trebalo je videti emisiju posvećenu ovom vaterpolo treneru, trebalo je videti vrbake i jedan zaboravljeni šlep na kome je recitovao svoje pesme, trebalo je videti jeszn na reci, frebalo je svakako gledati televiziju ovih petnaestak minuta, pa da se na frenulak shvati koliko ponekad ta drvena kutija sa staklenim Weadratom može da sć preivoti u poetski instrumemt. Kada je kamera napustila šlep i kada su sve jole otplovile u svoja pristaništa, učinilo mi se da je Ada Ciganlija kazala:

„Hvala, što ste me najzad pronašli! Celo vreme sam bila tu“.

Nova emisilia

'

SARAJEVSKI STUDIO uveo je novu omisiju iz kulture i umetnosti u televizijski život.

Ona se zove „Mozaik“.

Za početak servirana nam je jedna lepuška-. sta spikerka i jeđan urednik, čijeg se imena ne sećam. Spikerka je svoj tekst naučila napamet (Bravo!) ali urednik to nije bio u stanju da učini, verovatno zbog vodopada stra-, nih" reči kojim nas je zasuo sa stranica svoga teksta, sa koga pola sata nije dizao poglcđ:

Predlažem da se „Mozaik“ emituje petkom u šcst časova. ya

U to vreme nisam kod kuće,

Laku noć

MA ŠTA MISLILI o tekstovima ovc emisije, ma šta mislili o vremenu u kome deca moraju da buji — baje, Milena Dravić tako lepo peva pesmu o zvezdi da ja pristajem da budem uspavan.

Ali čudim se samo jednoj stvari: zašto Milena Dravić peva „Uspavanku“ i onim danima u kojima se emituje kriminalistička serija Đeogradskog stuđija?

„Apel“

IVO ŠTIVIČIĆ autor mnogobrojnih televizijskih drama i adaptacija, napadnut je grubo od jednog dela televizijske kritike zbog poslednje dra-· me „Apel“. -

Kao glavni argument, obićno je spominjano to što je Štivičić napisao veliki broj tekstova. To je i zaslužio! Nije trebalo toliko da piše.

Pitam se samo, šta bi u tom slučaju radili

televizijski kritičari koji ga napadaju? Poznafo je da oni nisu rođeni u Prancuskoj, i da su na Štivičićevim tekstovima učili da pišu TV NWritike. Zašto? Jer su se oni među prvima pojavili. na malom ekranu kod nas.

Gospodo pototnici, kada sam čitao vaše prikaze na dramu „Apel“ imao sam osećanje da vas čujem kako uzvikujete:

„Televizija — to sam ja!“

Sklon sam da verujem obmuto:

„Televizijska drama — to je više Štivičić, a manje'vil“

8; . Gornji redovi su očigledan primer kako se pomoću malog novinskog prostora može steći · veliki broj meprijatelja. Haug!

Momo Kapom 7

*

|