Književne novine

Dosie .« Patnmi

\

U BEOGRADU je od, 15. đo 17. oktobra održan, simpozijum, o posleratnom, jugoslovenskom, romanu. Organizator ovoga skupa, na kome su pored većeg broja vomansijera i kritičara. iz čitave zemlje učestvovali i istaknuti prevodioci maše književnosti iz inostranstva, bilo je Udruženje književnika Srbije, koje time na stavlja tradiciju započetu prošle godime međunarodmim skupom pisaca ma temu „Čovek veva posle rata“. Ovogodišnji oktobarski razgovori o jugoslovemskom, romanu, obuhvatiti su gotovo sve bilme aspekte književnosti Tomana u posleratnoj literaturi jugoslovenskih maroda. Gotovo stvi podneseni Teferati i saopštenja bili su zasnovani ma očiglednoj činjenici da je roman, književna vrsta koja je za poslednjih dvadeset godina doživela majsnažniju afirmaciju u svojoj istoriji. Ispitujući, istovremeno, i Kknjiževnoistorijski vid, posleratne produkcije Tomama kao i strukturalnoestetičku osnovu mašeg modernog romama, razgovori Su ukazali još jednom da je Yoman, uprkos svome dinamičnom i višesmernom razvitku, još wvek medovoljno ispitano područje kojim bi kritika trebalo ozbiljnije da se zabavi, pre svega zbog

Dragan M. Jeremić

JUGOSLOVENSKI ROMAN

|I SVETSKI TOKOVI ROMANA

]

(..) PRE TRI GODINE poznati francuski ·kritičar Rene-Meril Alberes, dobitnik Nagrade Sent-Bev za 1949. godinu, objavio je „Istoriju mod rnog romana“. Uglavnom dobar poznavalac latinskih književnosti, ovaj kritičar je sebi dozvolio da u svojoj obimnoj knjizi, pored nekoliko. stotina romansijera, često gotovo beznačajnih, ne pomene ni jednog jugoslovenskog romanopisca. A mnogobrojne paralele između stvaralaštva „jugoslovenskih „romanopisaca i najpoznatijih stranih romanopisaca, koje se, naravno mogu primiti samo uslovno, pokazale bi svakom poznavaocu knjiž-vnosti da se jugoslovenski roman, više nego romani mnogih drugih nacija, rascvao u veoma širokom obimu i da ulazi u raznolike tokove savremenog svetskog romana i, po vrednosti, može da stoji uz bok najboljih romana tih tokova. Iako je u osnovi

tačna izreka comparaison n'est pas raison, po- |

rcđenje savremenih jugoslovenskih romana sa najvećim stranim romanima može pokazati kako u gotovo svakoj vrsti romana imamo predstavnike koji se po kvalitetu mogu meriti sa romanima koji, napisani na nekom poznatijem jeziku, imaju veću šansu da budu poznati, ali zato nisu uvek i objektivno bolji.

Pođemo li od stvaralaštva Miroslava Krleže, koje zauzima j.dno od najistaknutijih mesta u savremenoj angažovanoj književnosti u svetu, videćemo da je ono po težnji da se književnom rečju reaguje u duhu napretka na sve važne sv-tske događaje slično Sartrovom delu, ali je pisano sa mnogo više političke i humanističke jasnosti i odlučnosti i, u oblasti romana, stoji nadmoćno nad delom slavnog francuskog pisca. Mogu se naći velike sličnosti između Krležinog romana „Na rubu pameti“ i Sartrovog romana „Gađenje“, objavljenih u predvečerje drugog sv fskog rata, iste, 1938. godine. Oba romana prožima isti revolt protiv lažnih životnih vrednosti, nezainteresovanosti sudbinom čoveka i tovečantva, ersafz-kulture i snobizma građanele klase, malograđanske udobnosti i težnje za mirom po svaku cenu. Paralel. između ovih romana mogu da se povuku čak do izvesnih detalja, ali Krležine ideje o besmislu jedne civilizacije na umoru i društvene klase dov dene na rub katastrofe, našle su pesničku franspoziciju još u „Povratku Filipa Latinovića“, a u „Banketu u Blitvi“ on se odlučno razračunao sa tada vladajućom monarhističkom diktaturom kao i sa svim totalitarističkim režimima sadašnosti i budućnosti, dok Sartr svoje ideje nije uspeo da izrazi do kraja u svojoj nedovrš moj tetralogiji „Na putevima slobode“ i već godinama nastoji da ih saopšti u drugim književnim formama.

Mesto Iva Andrića je među piscima romana– fresaka, koji su istovremeno pesnici, psiholozi i mudraci, izražavaju svoj smireni pogled na život, nj. gove lepole i stranote punim ı zaokrugljenim slikama o životu ljudi na raznim meridijanima i u raznim vremenima. Ti umetnici kao što su Tomas Man, Rože Marten di Gar ili Mihail Solohov, pod prividnim i skromnim izgledom hronika, kojima slikaju jednu epohu ili živof jedne porodice u istorijskoj perspektivi, nadovezuju roman na epopeju i, uprkos lokalnoj boji i tačnim oznakama vremena, slikaju životne situacije koje se nalaze u svim vremenima. Veličinom zahvata, dubinom psihologije i poetskom transpozicijom našeg podneblja Andrić u tom kolu nesumnjivo zauzima jedno od najznamenitijih mesta.

. Romanima Vladana Desnice „jugoslovenski „soman je dobio dimenziju koja se ranije, možda, mogia naći samo u začecima. U „Zimskom ljetovanju“ nalazimo dva „sloja“ — realistički i simpoiični, kao u Kamijevoj „Kugi“, ali s mnogo više registara u realističkom prikazivanju, jasnijom kritikom društvenv zaostalosti i golovo isto tako snažnim zalaganjem za etiku ljudske solidarnosti. U „Proljećima Ivana Galeba“ Desnićina ispitivanja raznih vidova života prelomljenih .kroz jednu hipersenzibilnu dušu mogu se porediti sa Prustovim ftraganjem za izgublj nim vremenom ili Hakslijevim traganjem za smislom života, i daju uzor proze koja se može smatrati koliko romansijerskom toliko i esejističkom.

. Romani Mihaila Lalila stoje uz bok delima takozvane angažovane humanističke Rknjiževnosti, kojoj su značajne doprinose dali Andre Malro i doba „Osvajača“, „Krajevskog puta“, i „Nade“, Antoan de Sent Egziperi, Ginter Gras itd. Njegovi romani o ratu kao vatri na kojoj se kali čoveštvo i skida rđa animalnosti magi'stralno pokazuju kako je pravi ambijent čoVeštva zajednica ljudi poncsenih idealom i spremnih da za njega žrtvuju sve što imaju.

Uveren sam da će se svako ko iole poznaje dela ovih velikih jugoslovenskih romanopisaca, već i na osnovu ovih n. koliko napomena složiti sa mnom da savremeni jugoslovenski roman, svojim najvišim dometima, stoji na nivou najviših dometa svetskog romana. Ovo tvrđenje će biti još uverljivije ako imenima romano-

8

o čemu da se govofTi.

toga što povremeno dolazi do mesporazuma oko mjegovog klasifikovanja i sistematizacije. Nadmoćna prevaga vatnih, tema, koja se osećala u prvom posleratnom, periodu i iz koje su proizašla mnoga veoma značajna ostvarenja naše literature uopšte, tokom p0slednjih godina postepeno ustupo, mesto pokušajima tematskih pTOširivanja, koji zahtevaju primenu, adekvatnijih merila, i tumačenja od onih kojima se služi dnevna kritika. Većina učesnika u razgovorima konstatovala je ipak yu, izvesnoj meri zabrinjavajuće odsustvo interesovanja bisaca za probleme savremenosti i 5dvremenmog života, pokušavajući da izvestam laki eskapizam, DOpogotovu mlađih romansijera, protumači kao svojevrstan vid DObune koja je ma simpozijumu konmstatovana ali ne i dovoljno razjašnjena. Ta okolnost ukazuje na to da bi se slični razgovoTi trebalo da organizuju i ubuduće, pošto ma, njima, očevidmo, ima.

Posebnu draž na ovome skupu predstavljalo je pisustDo gostiju iz imostramstva, među kojima su se malazili, ugledni inostrani slavisti i prevodioci maše književnosti ma jezike drugih

IVO ANDRIĆ U RAZGOVORU SA ČAMILOM SIJARIČEM I SLOVETOM EDVARDSOM

pisaca koje sam pomenuo dodam i im:na drugih naših najistaknutijih romanopisaca: Miloša Crnjanskog, Oskara Daviča, Dobrice Ćosića, Cirila Kosmača, Vjekoslava Kaleba, Mirka Božića, Miška Kranjeca, Ivana Potiča, Eriha Koša, Aleksandra Vuča, Dušana Matića, Slavka Janevskog, Branka Čopića, Antona Ingoliča, Ćamila. Sijarića, Meše. Selimovića, Novaka Si-

„mića, Gede Vukovića, Miodraga Bulatovića, itd.

Ukoliko ove vrednosti nišu poznaf> svetu, naša je dužnost da ga sa njima upoznamo. Zato je neophodno napraviti jedan bilans i zbog toma smo sz» ovde i sastali da taj bilans, ako ne sačin:mo, a ono zajedničkim snagama bar skiciramo. Midhat Begić

POKUŠAJ O STRUKTURI NAŠEG ROMANA

STRUKTURA JE SKUP veza i sklop odnosa, unutar cjelovitosti pojava, ovdje, našeg romana. Ako tome dodamo pokretnost, dinamiku preobražavanja, dobijamo otprilike ono što ie Đerđ Lukač označio strukturom u svojoj Teoriji romana. Prirodno je da naš romansijer i kritičar osmotre svoj posao u svjetlosti kojcm zrači učenje najvećeg „marksisbičkog +eoretičara romana, imajući u viđu cjelinu njegova djela. Ideja strukture nije marksističkog porijekla, ali ima pisaca koji marksistižku dijalektiku smatraju genetičkim strukturalizmom koji svaku ljudsku pojavu razmatra kao dos>žnu značcnjsku strukturu koja se može u svojim sastojcima raščiniti a zatim uključiti u šire strukturne cjeline, sve to u stalnom dinamiz= mu unutar tih sadržaja i odnosa. Olkrivanje razvojnih suština , a ne samo odvojenih i bezvremenih pojava, oslobađa marksističku misao od jednostranosti u koju je zapadala feorijom odraza, dajući Marksovoj id ji fetišizacije robe, najđublji korijen međuljudskog odnosa u robnonovčanoj „strukturi društva. To je, DO Lukaču i njegovim učenicima, svoj književni izraz našlo u pojavi i razvoju romana, kao osobenog i samo za mođernu epohu vezanog oblika.

Prihvatajući taj uopšteni okvir, prisiljeni smo da i naš roman zahvatimo cjelovito, u svakom slučaju bar u njegovu jezičkom srpsko> hrvatskom opsegu i u cjelovitom vremenskom rasponu. U jedinstvenom vremenu od oslobođenja do đanas moramo uočiti da je naš roman ostao u starim i možda još izrazitije lo-

'kalnim okvirima ne uspijevajući nikad dosad da

svojom unutarnjom predmetnom strukturom dosegne jugoslovenski značaj. (Jasno ovđe dvoJimo umjetnički dosrg djela od pređmetnog). Zato baš imamo opravđanja da našem romanu priđemo iz ma kog internog ugla, pa i sa bosanskohereegovačkog, koji nam nameće niz imena i djcla, dovoljno izrazitih da se od njih može prići i tiašem „srpskohrvatskom romanu u cjelini: IL. Andrić, B. Ćopić, M. Oljača, Ć. SsiJarić, M. Selimović, Anđelko Vuletić. %;

Moguće je i roman, kao i ostale književne oblike, razmatrati u idealnom vidu, apstrahujući SVe Osobeno, nacionalno i vremensko, istorijsko, iz nekog imaginarnog ugla svjetske romansijerske umjetnosti. Đ. Lukač tako i postupa komotno zahvatajući Balzaku uz Servantesa, i Tomasa Mana uz Dikensa ili M. Gorkoga. Meni se čini da je nacionalna okosnica nezaobilazna već zbog samog jezika kao izraza. Cini mi se da je , na primjer, nemoguće

zamisliti kod nas romane kao što su djela Jir- ~

žija Andrejevskoga „Popeo i dijamanti“, „Tama pokriva zemlju“ i „Vrata raja“. Naša djela t> vrste zovu se „Svadba“, „Lelejska gora“, „Hajka“ ili „Daleko je sunce“, „Koreni“, „De obe“, itd. No ako pođemo od bosanskohercegovačkog kruga, možemo reći da romani I. Andriča idealno predstavljaju bitnost romana u Lukačevom.određenju tog oblika kao biografije i kao hromiks vremena. Naime, Lukač je divno pokazao da je vrijeme kao dimenzija postojanja svojstvena isključivo romanesknom obliku, koji se vječno raspinje između nade i sjećanja, sluinje i uspomena. Jasno da se sva Ttvi romana I. Andrića, i pojedinačno i kao cjzlina, wworaju vidjeti u fri vremenska plana: istorijskom, piščevom i u vremenu samog predmeta i da je u izvjesnom smislu „središmja odredba „savremenost“ u odnosu na nastanak djela. Svako od tih djela ima osob nosti koje ne mogu ići uz ostala, i mi neizbježno dolazimo do uvjerenja da je roman vrlo pokretljiva, hibridna književna vrsta, u kojoj se pletu konci i lirike i epa i drama bez nekih teškoća. Tip poetskog romana. kao što su „S. obe“ M. Crnjanskoga ili „Pesma“ O. Daviča najbolja je za to ilustracija. Roman „Gospođica“ jedinstven je kod nas ne samo zbog lika žeme pred čijim slučajem osjećamo prisustvo apsurda nego i Zbog povezivanja Sarajeva i Beograda u jedan strukturalni raspon izm“đu ratova. No razumljiivo je da Andrićeva djela koja dosižu daleko u viziji svijeta ne mogu nam dalje poslužiti kao misaona odskočnica u viđenju našeg savremenog romana. I sama savremenost, kao pojam i kao riječ, teško je odrediva. Naša saVr:menost počinje i datira od revolucije i narodnooslobodilačkog rata.

. Već na ovoj tački mi ne možemo računati ni na kakvu pomoć ođ Lukačevih analiza. Poslije prekrasnih tekstova o Manovom „Feliksu Krulu“, o Dostojevskom maročito i o 'Tolstoju. Lukačeva kritika napušta onu objektivnu i formalističku u velikom smislu te riječi platformu strukturalne analize i pada na stepen fraženja Rvaliteta!') i vrednovanja većeg ili manjeg majstorstva djela, s jedne strane, a odbacivanja gotovo cjclokupne mođerne romaneskne umjetnosti XX stoljeća s druge. Tu uostalom počinje i razlaz između njega i njegova najznačajnijeg učenika L. Goldmana, čija analiza romana Andre Malroa otvara nove puteve strukturalističkog mišljenja,

Ma koliko paradoksalno izgledalo, čitajući Goldmanov esej o Malrou, mi dolazimo do zaključka da je i romansijer i kritičar u kapitalističkom svijetu u povoljnijem „stvaralačkom položaju od našega. .

Zalo šio pred njim stoji istorija kao zamamna draž nepoznatog otkrića, za njim mo-

2) Primjer tog Kkritičarskog: pada Đ. Lukača nalazimo u njegovoj analizi Pogodđinove drame „Aristokrata“ koju on naziva veoma uspjelom i gdje stoji: „Kako nam je poznato, dramatsku obrtnu fačku sačinjava veliki Tazgovor koji traje satima, raZgOVoOr između šefa GPU-a i, kradljivice Sonje. Poslije iog razgovora Sonja je postala drugi čovek. To je jedna pDd veličanstvenih crta naše stvarnosti, A šta je od svega toga uobličeno u drami? Scenski se nagoveštava da je Sonja pre tog razgovora bila okoreli krađljivac i posle razgovora se potpuno promenila, O samom razgovoru ipak ne kaže ništa. U svoju dramu uklapa Jednostavno rezultat. U takvom slučaju stvarnost mora, prirodno, biti bogatija i viša nego Kknjiževnost“. „Problemi realizma“, Sarajevo 1937, sir, 270.

|I6O5IDVENS5WI RIMAN

narođa: Ina Jum BrYođa (Austrija), Tom, Ekmam (Holanđija), Lovet Edvards (Britanija), Zoltan Čuka (M denhajm, (SR, Nemačka), Jan Rosinski (Poljska), i Jon, Siracki (ČSSR), Aleksanday Romanjenko (SSSR) i Gančoe Savo» (Bugarska). U vrlo NR: iz dj

učesnici simpozijuma mogli su da se upo. ( putevima plasmana maše knjige na inostyamom tržištu. Kao nedbosmislem, zaključak iz toga dela diskusije iskristalisalo se mišljenje da bi ubuduće Savez književnika, uz podršku madležnih društvenih faktora i organa, trebalo da organizovamije preduzme odgo» varajuće korake kako bi se situacija u tom pogledu „popravila. Među inostranim, gostima, kao gost Udruženja književnika SYbije, nalazio se i istaknuti sovjetski književnik, mlađe generacije Voilij Aksjonov.

Š 7 Bo broju „Hmnjiževne movine“, prema stemograjskim beleškama, objavljuju, deo izlaganja mekolicine učesnika u Yazgovorima o poslerathom, jugoslovenskom, yomanu.

(Mađarska), Johan Vaj» Andrej Vrbacki

laganju, imostramih, gostiju u, sa dosta mučnin,

_ ćam potisak revolucionarnog uspona. S ovu štra~

nu velikog jaza, sloboda pjani pokolenja, ali

pisac stoji ogoljen sa svojim sjećanjima iz revolucije „gdje po Lukaču mnealnost života

najednom staje iznad i pisca i dj-la. O čemu vi mož:te pisati — to pitanje Ž. P. Sartra socijalističkim Rgnjiževnicima otkriva paradoks odnosa između književnosti i društva u novom postrevolucijskom svijetu. Đ. Lukač koji zamjera Pogodinu za njegov deus eX machina u preobražaju Sonje kradljivice nakon razgovora sa š-fom GPU-a, nije očigledno sebi postavljao Sartrovo pitanje prema kome sama neproblematičnost djela čini problematičnim bisca i njegova kritičara. Sartrovo pitanje je očigledno zadrlo u samu suštinu spisateljskog stvaranja u socijalističkim zemljama, u strukturu misli i djela, i nama ostaje da potražimo na mj odgovora. Pavle Zorić

DANAŠNJI ROMAN JE NBUTRALAN I APSTRAKTAN

(...) MI SMO MODERNU književnost u mnogome, osobito poslednjih godina, lišili unutvašnjeg, grčevitog, usplamtelog os-ćanja bunta. protiv ukočenih ili mutvih formi života. Pedesetih godina je bilo više živosti, strujanja, vrenja. I pored svih grupaških i ličnih interesa, zapažalo se veoma jasno nešto što je bilo plodno, korisno: pisci su se u svojim romanima i esejima borili za nešto, zalagali, rizikovali. Njihove reči su zvučale sugestivno, jer su bile prožete snagom uver.nja. Danas, sujete i zlobe su ostale, ali je gotovo iščeznuo temperament. I ukoliko je slabio taj podsticajni napon ubeđenja, želje za borbom, za nametanjem svoje istine, utoliko. je više bujao pseudopoetski stil, koji su pripadali takozvanom realističkom i onih koji su pripadali takozvanom modemističkcm ta> našeg romana u celini. Ne pišu svi pisci lažnu po.tsku prozu. Među mlađima ima ih koji je čak i sistematski odbacuju. Ali, u velikom broju romana objavljenih za poslednjih nekoliko godina primećuje se manir tog veštačkog, bujnog, iskonstruisanog metaforičnog stila, razbokorenog samo spolja, a unutra hladnog i praznog. Mo> gao bih citirati mnoge pasuse pisaca, i onih koji su pripadali takozvanom realističkom i koji su pripadali takozvanom modernističkom ta+boru, Čiji lažni sjaj dobro ilustruje tvrdnju o rasprostranjenosti poetizujućeg romana. Da se razumemo: treba dobro razlikovali istinska dela ispunjena poezijom, kao što su na primer „Secbe*“ Miloša Crnjanskog, od mnogobrojnih serijskih proizvoda pisanih u maniru kitnjastog poetskog izraza. U trenucima ogorčenja, zasićenosti tom vrstom napirlitane literature, u trenucima najintimnijih razmišljanja, bio sam sklon da optužim čak i samog Crnjanskog, inače meni najdražeg srpskog pisca, kao krivca, ma»• kar i nesvesnog, ·za poplavu takozvanog poet= skog romana koji se, možda inspirisan neupo+ redivom Izpotom „Seoba“, a nemoćan da se samostalno konstituiše kao snažna celina, pretvara u nepodnošljivi verbalizam i deklamaciju.

Naš roman je danas postao isuviše apstraktan, intelektualistički, neutralan, knjiški, mmudrijaški, Koliko samo ideja, principa, senki, koliko samo apsolutnog, večnog, tobož. metafizičkog u njemu! A koliko malo topline, krvi, strasti i krikova našeg vremena i nai Sredene! Postoji li izlaz iz ove situacije kada je reč izgubila svaku težinu, svaki smisao, kada autori izopačavaju njene unutrašnje misaone i zvučne vrednosti, dovodeći je nasilno u sfa- nje „usijanja, koje postaje utoliko bleštavije ukoliko jedan romansijer manje zna šta hoće da izrazi, kakav stav da zauzme, kakvu sadržinu da ovaploti? R-_cimo odlučno da ne bi bilo nikakve koristi od povratka na ono što je pre vaziđeno, od duge upotrebe umrtvljeno, na realističko opisivanje „takozvane objektivne stvarnosti, Ali se nameće neizb.žna potreba približavanja životu, prožimanja njegovim dahom, njegovom vairom, oživljavanja duha revolta najšire shvaćenog, van kamijevskog filo>

· Zofskog konteksta; oživljavanja prkosa, nemi-

renja, strasne želje da se n.čemu suprotstavi» mo, jer nijedna postojeća društvena, filozofska, moralna ili estetska struktura nije tako dobra da ne bi mogla u nama izazvati želju za njenim prevazilaženj m. U tome treba videti jedini Smisao angažovanosti danas. Sva sredsiva direktnog i indirektnog kazivanja su dobra, samo ako se zna cilj. Najangažovaniji srpski pisac krajem prošlog i početkom ovog veka bio je Rađoje Domanović, koji se služio alegorijom. Ali, oh Je znao ha šta treba da se okomi, dok mi, izgleda, u prom nicnim društvenim okolnostima, to više ne znrmo. Mrivilo koje se oseća u našoj književnosti u poslednje vreme i koje je samo del'mično ofklonieno pojavom darovitih' mlađih pisaca, np"falo je baš zahvaljujući toj ravnodušnosti, toj plašljivosti, tom umoru koji če prim:ćuje kod mnogih romansijera i kritjčara. .

KNJIŽEVNE NOVINE