Književne novine

HMI]

nobelovac

nobelovac nobelovac nobelovac nobelovac nobelovac nobelovac nobelovac nobelovac „nobelovac nobelovac.nobelovac

Reč o Bunčuku

·SOLOHOV, kažu, nije ništa drugo do spisateljSki napor da se odgonetne univerzalna zagonetka ljudskog postojanja: kako je i koliko čovek ograničenih moći, kako je i kolko u okovima kosmičko-istorijske Robi. Šolohovljevi smatra se, predstavljaju čin'oce sukoba. s nekakvim molohovskim vr menom | nekakvom

„ meduzastom istorijom, u najboljem slučaju . nepoverenje i olpor prema istoriji i njenoj

„rušilačkoi mezasitosti. Uzma se, oficijelno, da

” je Šolohov, poput drugih velikana umetncsti, pesnik tragedije ličnosti, s izv cznim, doduše, posebn.m stavom prema tom problemu, i nalazi se da se ta posebnost odnosi na teška i mutna vremena revolucije. Zaključuje se da j Šolohov pesnik tragedije ličnosti u Ye-

· voluciji.

Ja u potpunosti prihvatam takvu definiciju, ali pitam: kojih i kakvih ličnosti? i da li su Bve Tfragedije iste? da li su sve podjednako značajne, smisaone i duboke? da li nam

- sve govore isto?

Savremeni izučavaoci Šolohovljevog dela imaju, bo pravilu, jednu opštu t ndenci;u: istaći Gr'gorija Melehova kao piščevu centralnu nost i, tako, posle, otkriti u toj ližnosti ono što je čini istom ili sličnom s nizom ličnosti modernog romana uopšte, što je Čini predstavnikom izvesnog sveliudskog tragičnog poraza, šVe+opšte odisejske plovidb: do „obala otuđenosti i samoče“. Interesovan'e za Grigorija Melehova, na taj način, predstavlja interesovanje za najrašitenijeg čoveka: za ne'zdiferenc'ranu 1'čnost, koja, u potrazi za istinom i svojim mestom u svetu, luta, teži da izmiri privatnu slobodu i opšte dobro, pravo na sebe kao svoju privatnu svojinu i pravo društva da ga, za svoje amoffne potrebe, koristi i iskor:sti. To int resovanje upućeno je ličnosti koja, ne mogavši da prevaziđe suprotnosti, bira tobož jedini izlaz: k sebi i svom pravu na sebe. Ako tai izlaz prati još i tragično stradanie, tim bolje: ličnost je, tada, potvrdila svoj razlog postojanja. Uostalom. koliko usklika i uskličnika kod mnogih kađ otpočnu analizu Melehovlievog konačnog povratka domu: kako j> „stašao kod kapiie svoje kuće“,

kako je „držao nm rukama sina“ i 'kako je to bilo „sve što mu_je ostalo u životu“. MBvo hra„gedije., kao .suostanc'ie, čovekovog. egzisteninog

fistahja, ali evo.i, naslade,u.nioi, nas!ade/u slO-.

·icizmu, Ismada, Melehov ie toliko prepatio samo zato da bi. drž ći sina, stoički poematrao sunce i hladnu zemlju. Dalie se, ni više — ne može: čovek kao'moć postoi tek foliko da se dostotmo pomiri sa svnjom kra*hiom nemoći. Me·lehov, dakl-, pleni svo om neopređelienošću. Niie našao istinu ni kod crvenih, ni kod belih i, ne našavši je, ne želi da buđe ni crveni, ni beli. već — čov k:; prinuđen je, posle svega, da se. 7boš svoie nemngunesti oored”lUenia, sunči S iraceditom ws=mlienosti. On jie. tako, zgodan teren za liheralno-utonietičike žalnomoike nd zlom sudbinom bića koje n će dna bune ni komunist, 'nt buw-žuj. On ie. u» to, zgođam ehvavno životnog puta koi se okonžnava — opređeliemiem (iopi!) za svoji sobsfveni životni krst Postmo ie simbol igpaštanjin zbog neorilagodđlive individun?noesti, primer čneveka dđestednog u nedosledmoeti, TieZ svoi~ krivice, uostalom: đok je on ulstimt fra= gižanm, njegovi komentatori igraiu se fraceđiie.

Zato. dosta s Grigoriiem Melehovim. Da ie samo. njega stvorio ili da samo ta njega šUštinski vačuna, Šolohov ne bi bio oho što jeste — pesnik nove, socijalističke Kulture.

ani

Govoriti o Šolohovu znači, pre svega, govoriti o nečemu što je novo, o mečemu čega dosad nije bilo ili nije bilo tn takav način.

Kad se spomene „Tihi Don“ misli se, vid-li smo. na Melehova, a kad se spomene „Uzorana ledina“ bređ oči iskrsava Daviđov. Ali za celokupnog Šolohova nije presuđahn Melehov, već Daviđov. Oni nemaju ničeg zajedničkog: niti jedan drugog uslovljavaju. n'ti jedan drugog dopunjuiu i prođužuju; između nih je —o jaz: prvi pripađa čovečanstvu koje umire, Hed) čovečan-ivu koj: se rrđa. Zato bitnu šetrhnvi evu lniju (Dav'đov — Sokolov — i još nepoznati likovi komunista iz još nepoznatog romana '„Oni su s bhorili za otadžbinu“, liniju koja uobličava naičovečniju ličnost novih vremena) _— treba početi razmatrati s onm junakom „Tihog Dona“ koji uzrokuje, omogućava i stvara "Davidova, koji s njim čini ne jednu jedinstvenu sudbinu i koji, kao nov, poseban 1 trajah kvalitet (u smislu tipa i idea!a) “dopire:i do ovih trenutaka. Taj junak j ste Bunčuk. Valja razumeti: kao što je Sokolov, (uslovno, Davidov koji nije, teško, mučeći se, "umro, izrešetan kuršumima Polovceva, tako je : Dav:dov — Ilia Bunčuk koji je preživeo revoluciju, Bunčuk koji nije, tužan i bolan, pao u glinovitu skupnu raku crv.mih gardista svoih drugova, 8 njima. a SO M

ulim, baš Bunčuk, zašto aš s BunJB i Iz dva razloga. Ako, prvo, shvatimo da je tragedija jedino u vezi s voljom. žel:om i oblikom „hteti“, da je istinski trag.čno · tek ono stradanje i tek ona smrt koja je u · suprotnošti s duhovncm namerom i duševnom · težn'om, onda je Bunčukova trag dija. đublja - od svih koje Šolohov slka. A, drugo, bez Bun· čuka ne bi bilo Davidova, BD bi bilo na svim stranama sveta tolikih drugih i mnogih komu· nhista-boraca i neimara, ne bi, bilo ni mene koji ovo wičem., !

U tom smislu, zajsta, znači, u mnogome, govorit po, govoriti O Bunčuku Šolnbovljevoj | MWomcepcil fraze i obman?,

govoriti o Šolohovu in Bunžvhku, i, obratznači KNJIŽEVNE NOVIM#E

junaci,

· privlačan. Ali

liče ·

'zibilni ljudi. Soiohov

nedeliivu cel'mu,

govoriti o novog čoveka. Bez međutim: pojam „NnovoBš Čo-

veka“, znam, uveliko je izanđao. Stalno se spominj. „novi ovek“, upormmo se prop:suju normativi koji treba da ga omoguće, a njega, „novog čoveka“, čini se nikako nema. Ili je negde zaostao, ili je negde zaturem, izgubljen, ili je zalutao, pa mu freba vrem na da dopliva, dojezdi, doleti ili docpešači do naš... Ipak, đa li? “Evo jednoštavnog Bumčukovog portreta. On će, uveren šam, pomoći da osetimo suprotno: da život u sebi, kao blago, uveliko ofhranjuje .nesebičnz ljude, koji su, uz to, i hrabri.

THIT

Bunčuk je, fizički, omalen, zdepzst, glavat,i kosmaft, „malo turobnog lica“; dakle, h'malo bez kompleksa, bez suvišnih bapskih, pederastih neuroza. Svoj mali rast shvata kao premućstvo u opasmoj revolucionarnoj borbi. Mentalno, on je tužan. U s čanju noši ponižavajuće slike radničke bede i, kao kaznu, „lica, ružne poze poginulih ruskih i nemačkih vo'nika“. L prokletstvo, koje ima razornu snagu žeđi za preinačenjem: „Do smrti ću nosti ove uspom ne... Osakatili, narugali ste se živctu!... Ni semom smrću nećete oprati svoju krivicu...“ Znajući surovu istinu (da misao nekad treba , svim silama, obuzdavati, ne dati joj da razvali moral i osećanje, i da je, još češće, strasno, treba slati iznad svih životnih vrhunaca), on je na'čistiji plamen požara koji isc ljuje. Otud u njemu dobrote, pažnje i razumevanja, brige za svakog ko se izlaže opasnosti; blagosti, gotovo bolećivosti prema ljudima koje je život izmrcvario. Otud, takođe, u njemu srdačnosti i pitomine, ukoreniene Dpožrtvovanosti i zadovoljavanja s najmanjim.

Njegov pogled, međutim, nij: samo otvoren, pronicljiv i mek, već, često, i „krut, težak“. 'Kao dete prisan i čedan, on zna da buđe i jogunast i ljutit a zna, doduš retko, da pusti i suzu, tako, „zbog sitn'ce“. Ako treba, ljutiće se na 8 be, mrzeće i preziraće seba; alo treba, diviće se svojoj izdržljivosti i dovitljivosti. Njegava česta namrgođenost nije ništa drugo do aktivni životni bol, uvek pokrenuta tegobna preosetljivost. On je stidljiv, ali na onaj neprirodan nain na koji su stidljivi potresno sen-

_ Soiohov. ćesto podvlači j dan 'kayBkter:stižan' detalj: njegove” široke dlanove. Sirok dlan imaju plemeniti i fini ljudi, ljudi meke duše. | | Krećući se medu uznemirenim „kozacima i obezslavlj nim vojskama, ag'tu:ući, Bunčuk ide „zazirući kao vuk“. Šolohov ga, najčešće, DO redi s vukom. Nimalo slučajho, kako ćemo Vvideti. Ali kad progovori — govori neposredno, otvoreno i jasno. Spontan je i dosledan, smeo na reči i delu, čvrst,i odlužan u akc'ji, s naročitim smislom za preobraćenje rizika u usmeh. Disciplinovan do asketizma: progutaće uvredu nanetu sebi (verujući da ličnost, koja služi ideji opšte pravde, nije mogućno uvredifi; ni pljuvanjem u lice), ali uvređu nanetu Lenjinu ne prašta: za nju — kažnjava smrću, i PO surovo.

-i, napornog pula...“

"ima „trezvene hladne dči“' i Stav "iSčekivamja „nečega

MIRMATLE ŠOLOHOV

Bunčuk je nemilosrdan u r-volucionarnom obračunu „sa svin;ama i hijenama starog sve-

ta“: „Ili oni nas, ili mi njih!“ — govori. „Sredine nema, Na krv, odgovaramo krvlju... Budi zao!" —o Po njegovom shvatanju, biti

zao prema zlim i zlikovačkim dušama jeste etički dug budućnosti, odbrana vitalnih osnova postojanja, najpotrebnije Čoveštvo. Tpak, radeći u revolucionarnom sudu, on, 8 nkim nežjasnim bolom, pamti reči starijeg boljševika: „...: Čovečnost sačuvati. Mi od nevolje

· fiz:Čki uništavamo .konirarevolucžonare, ali od

toga. ne treba praviti cirkus“. ·I, streljajući, braneći revolućiju, on je „za nedelju dana... smršao i pocrneo, kao da mu je lice prevučeno zemljom. Oči su mu gledale kao iz neke provalije, njihov oskudan i tužan sjaj nisu pokrivali očni kapci, koji su nervozno treptali“. Nanosio je zlo čoveku, nužno i n ophodno zlo. i negova, time, pokorena plemenitost, njegova duševnost, pridavljena, sejala je okov. Biva na ivici ludila, jer pati zbog žrtava, jer ih stravično sažaljeva zbog smrti koju im daje. Ali revolucija ne pita; ona zapov da. Izvršavaij, ili odlazi! I Bunčuk izvzšava; pati, strada, ludi i umire od duševnog bola, ali izvršava: jer, iznad svega onoga što jesmo stoji neko veliko

· ono što možemo biti.

Jedmom rečju, Bunčuk je snažna ličnost koju jedino mržnja može nadvisiti (njegova suštin= ska misao'jest : „I uopšte +— bez semtimemtal-

' nosti kad se tiče sudbine revolucije“.), i jedi~

mo ljubav podvlastiti. Pred smrću voljene žene on je izbezumljen i besvestah. I dugo takav... Kao da išč zava svet, kao da se briše život, kao da prestaje čovek. Da i ne! 'Šolohov tačno označava njegovo stanje: „privremen odlazak. iz stvarnosti“. Na njega, ne zaborav:mo, čeka revolucija; on joj je potreban, ma i

'zato da ga, gorđog, kao potvrđu svoje neumji«-

nosti, pošalie u smrt. Zaista, iz 1 targije, iz nirvane koja ga je obuzela, trza ga, čupa poziv na odbranu lične časti i komum'stičkog dostojanstva. Njemu, kome je dotad bilo svejedno kud ide i šta radi, ne biva sve jedno hoće li ili neče pred kontrarevolucijom položiti oružje... I morali su ga, m'mo Sporazuma, razoružati silom... Ostaviti bez puške, bez odbrane... Ali mu gordost , gotovo oholost nisu mogli uzeti... I evo časa njegov smrti. Hoće bezimen da umre, kad već umiro> tako — posle sremne predaje, razoružan. „Spremao se za smrt kao za nev seo odmor posle gorkog Pred smrću, za smrt om

neostvarljivog ji radđdosnog“. stav koji dolikuie smemo nnisnažniiim, istraživačkim duhovima. Umire tako: bez pompe, mirno, kao da je u Šš inji, kao da je zagledan u široku, pitomu vodu. Umire lucidno: „... Želeo (je) da još koji put pogleda u sivo naoblačeno nebo, u tužnu zemlju, po kojoi se potucao dvadeseti devet pPodina“. Umire ćutke: „Mička Koršunov spazi da crv mi garđist u koga je on pucao poskakujući grize zub'ma svoje rame, opali u njega još jednom i šapnu Andreju Kašulinu: — Pogledaj onog đavola — do krvi je ugrizap sebi rame i umro kao vučina , ćuteći“. Celog

života u odricanju, Bunčuk se i u času svoje

strašne smrti — ođriče: jauku, koji bi mu olakšao samrini bol, ne đa iz sebe.

A. Hvatov: fragmenti o

„Tihi Don“ i „Rati mir“ OGIGLEDNA KOMPOZICIONA BLISKOST. iz-

među „Rata i mira“ i „Tihog Dona“ nije posle»

dica neposrednog poza,mljivanja, a objašnjava se, pre Svega, opštošću umetničkih zadataka: pokazati mor. narodnog života koje su uzburkali najkrupniji istorijiki događaji, Eto zbog čega i u „Hatu i miru“ i u „Tihom Donu“ „početak i kraj“ izgledaju „nesrazmerni s grandioznošću zdanja u celini“. Individualna sudbina pojedinih ljudi važna je samo utoliko ukoliko je povezana sa sudbinom naroda, s kretanjem istorije, Zbog toga „nesrazmernost“, koju je ucio Romen Rolan, ima karakter prividnosti, ona. još jače potcrtava misao da su čovek i njegova sudbina u najvećoj meri povezani s narodom, sa životom epohe, i vrednuju se istorijskim kriterijumima. ;

Bliskost kompozicione strukture „Rata i mira“ i „Tihog Dona“ nije sprečila Šolohova da ovaploti u principu drukčiju koncepciju istorij i čoveka. Osvetljavajući Grigorijev Životni put Solohov nije stavio tačku u momentu kada se junak nalazio u redovima Crvene armilje, mada je, kako je već rečeno, za to bilo osnova u stvarnosti, mada ga je na to podsticala kritika pa čak i čitalačka publika, Zbog toga što se njegova koncepcija nije svodila na sudbin kozaštva u vreme građanskog rata nego jc obuhvatala širok krug problema socijalističke revolucije s njenim protivrečnostima i konfliktima koji su vezani za sudbinu Scljaštva (...)

Grigorije Melehov i pojam tragičnog | .

GRIGORIJE MELEHOV stoji na razmeđu. Iza

njega je put zabluda, grešaka i gubitaka, iskrenih pokušaja đa se one pr vaziđu, put koji ide preko dramatičnih kolizija koje su ga često dovodile na granicu životne i duhovne katastrofe. Ali na svim etapama toga puta on ne gubi OosOo~

bine svoje natprosečno originalne prirode. Ma.

koji nj gov postupak, ma kojim pobuđama inspitisan, nosi pečat njegove izrazite i bogate ličnosti. Gr'gorij v lik, i pored sve složenosti njegove sudbine, nikad nije gubio svoju celovitost koju „njegovom karakteru daj njegova blistavo izražena individualnnsf. Genfjalna Vveština umefnika našla je u Grigeriju prirodu

s mnogim vrednostima koje se nalaze u narod-

nom karakteru i stvoren je lik koji se odlikuje ·

dubokom socijalnom tipičnošću, nacionalnom svo;evrsnošću i izrazitom individualnom strukturom, neponovljivim crtama moralnog oblika, Upravo u tome treba videti jedno od obeležja tragičnog karaktera, jer rascepkanost, tekuća

mestalnost bpsihike, silničavost duše koja izta-

žava razdvojenost, nespojivi su 8 pr.dstavom o pravom tragičnom (...)

Nije nimalo slučajno što oceme Roje su komentatori o Grigoriju Melehovu izrekli ni približno ne odgovaraju nmeposrednom odzivu čitalaca: uvek je bilo zagonetno zašto junak koji nosi težak teret tragične krivice odlazi iz romana Dračen sve jačim Yazlozima za tugu i sažalienje. Otkud to da, što god je kraj romana bliži, protest čitalaca, izazvan n samo zabludama i grehovima iumaka nego i time što su u samoj stvarnosti postojale sile koje bi mogle da pomognu Dprevazilaž-"'e njegovog stanja „na međi između dva načela

·koja se bore“, sve više raste (...)

Uzroci Grigorijeve tragedije

NA POSLEDNJIM STRANICAMA „Tihog Dona“ Grigorije je potbuno slomljen i opustoš m čovek. Postalo je tradicija u kritici tvrditi da je to, ftobože, surova presuda pisca-humaniste, snaga odmazde za namerna i nenamerna ogrešenja prema narodu (...)

U „Tihom Donu“, međutim, sve je složenije. Odnos Solohova prema Grigoriju na kraju romana lišn je pravolinijske kategoričnosti i shematizma, Zbog toga je krajnje neophodno M lehovljevu sudbinu na poslednjim etapama njegovog životnog puta razmatrati ma širem planu, vodeći računa o tome da «se ovakav ili onakav ishod njegove sudbine n- tiče samo njega. Reč je, pre svega, o Aksinji i Grigorijevoj deci — Mišatki i Poljuški — s čijim je likovima u „Tihom Donu“ vezana tema ženske čari i čiste neoskrnavlji ne dečje nežnosti Mao viših humanističkih vrednosti. Šolohov, slikajući nesebičnu, uzvišenu i zemaljsku liubav, trepet prijemčivog i lako ranjivog dečjeg srca kao višu formu prirodnih osnova života, ne otuđuje ta osećanja od konkretnih uslova istorijskog i socijalnog života. Zbog toga, dodirujuči se s L. Tolstoj m, koji tvrdi da je prirodno načelo večno u svojoj harmoniji i lepoti, autor

\

IV

Teško breme nosi na svojim plećima Šolohovljev novi čovek. Rođen, građen i stvorem da bude čist kao zlato i dobar kao hleb, on. mora, suzb:vši bez pogovora i čistotu i dobrotu, :da bude nešto sasvim suprotno — nemilosrđan. iĐobrota ostaje dar za ohe koji ć3 doći, a njemit san o njoj i napor da'im 'ga predđano, nesebično pripremi. Najčešće da, pripremajući ga, umre. Ali snažne duhove ne može ništa uništiti. Na pretnju uništenja, omi odgovaraju otporom i patbnjom koja je nov život.

Još ovo: Bunčuka nij-> ubila nikakva isto» rija — firanin, nikakav kosmički nesporazum i nekakvo univerzalno zlo. Bunčuka je ubio čovek, sasvim konkretan čovek — zlikovac Mićka Koršunov. Tako isto i Davidova. Šolohov je, dakle, nedvosmislen: obračun čoveka s istorijom i večn'm zlom jeste obračum s čovekom, tj. sa samim sobom, i tu se ne treba zavara vati.

Dragoljub S. Ignjatović

„Tihog Dona“ će oštrije postaviti pitanje karaktera socijalne strukture života kome, na kraju krajeva , pripada odlučujuća uloga u ostva=

rivanju sreće, u realizovanju mogućnosti koje se nalaz. u prirodnim svojstvima čoveka.

Šolohov i tradicija

POD ZNAKOM PROBLEMA opređeljenja čo= veka u epohi revolucionarnog preloma kategovičnim preispitivanjem vrednosti, osvetljavaju se sudbine mnogih heroja iz literatur XX veka, Dovoljno je spomenuti, na primer, Žana Kristofa. ili heroja „Čarobnog Brega“, koji su tagođe doveli šebe u situaciju da budu „na međi dva, načela koja se bore“ i teško su dolazili do razumevanja istorijske istine. Na prvi pogled, i teza koja je vezana za lik Grigorija Melehova izgleda tradic:onalna. Ali ta tradicionalnost je fiktivna jer Šolohov, oslanjajući se na umetnička otkrića pr thodnika, ide putevima kojima se pre njega nije išlo (...)

Solohovljev izbor heroja u „Tihom Donu“ motivisan je mnogim uzrocima i uslovima među kojima, razume se, treba ubrojati i činjenicu dg mu je donsko kozaštvo biografski bilo blisko i intimno. Istovremeno, treba imati u vidu i druge motive koji su odredili: ovaj izbor: socijal< na šudbina i individualne osob nosti Grigori!a Melehova predstavljali su široke mogućnosti umetničkog ispitivanja postavljene teme, konci= pirane kao problem seljaštva s kojim je bio vezan fundamentalni problem socijalističke rqvolucije u Rusiji, kao teme čavekove sudbine čija je individualnost asimilirala u sebe mnogo od istorijskog, socijalnog iskustva širokih masa, njihovu bistrinu i predrasude, životni realizam i iluzije, njihovu snagu i njihove slabosti. U individualnim karakit rnim svojstvima junaka, u zakonima „procesa njegovog formiranja, umetnik le uočio mogućnost reliefnog otkrivanja tokova koje je rađala r volucija u milion'ma konkretnih formi i raznovrsnosti, u moćnim pokretima 'seljaštva ka novim granicama. Soci+ ialno- klasna determinisanost niegovog karaktera ne odvaja ga od sv fa, ne smeta njegovom ula= ženju u Šru orbitu. ; e Preveo St. B.

% Ovi fraumenti uzeti su iz opsežne sludije A. dwanatova „Lik Grigorija Melehova i kompozicija roma+> na 'Tihi Don'“, objavljene u dđiugom ovogođišnjeni Wroju časopisa „Ruskaja literatura“, -_t J

u