Književne novine

)

LIRIKA U PIŠĐIEVODU

BORIS PASTERNAK

SAVREMINIK Bloka, Bjelog, Jesenjina i Majakovskog, u mladosti član futurističke grupe „Centrifuge“ i „Lefa“ (Levi iront proleterskih pisaca), Boris Pasternak je ostavio snažno umetničko delo koje se odlikuje sasvim osobenom tonalnošću. Prefinjeni liričar, visokog obrazovanja (pre nego što se odao književnom radu studirao je muziku i filozofiju), on je u stvaralaštvu do kraja ostao veran svojoj koncepciji o „neprekidnom, ničim ne sputavanom, obnavljanju poezije.

Posle ranog perioda stvaralaštva, on u razdoblju od 1016. đo 1923. godine stvara brojna zrela lirska dela i objavljuje izvanredne zbirke „Sestra moja — život“ (1917) i „Teme i varijacije“ (1923), a od 1923. do 1930. godine okreće se epskom stvaralaštvu („Visoka bolest“, „ Devetsto peta godina“, „Poručnik Šmit“ i roman u stihovima „Spektorski“). Tokom tridesetih godina odao se gotovo isključivo prevodilačkom radu (prevodi Šekspira, Getea, Šilera, Rilkea, Verlena i dr,), da bi se oko 1941. opet vratio svojoj poeziji (1943. izdaje zbirku „U ranim vozovima“). Njegovo stvaralaštvo iz pedesetih godina je dalja etapa upravo te pesničke regemeracije. I pored na izgled skokovitih promena u Pasternakovom književmom radu, i pored toga što je on, stavijajući sebi uvek maksimalne zahteve, ponekad odricao vredmost onoga što je ranije postizao, njegovo stvaralaštvo je kontinuirano, jer je Pasternak za sve vreme ostao iznad svega prefinjeni liričar — majstor stiha, koji, u nesvakidašnjem jezičkom

.izrazu i plahovitoj dinamičnoj slici, svojim istančanim doživljajem uvek

iznenađuje i opsenjuje.

_Đaštenhal je poznat i kao prozni pisac. Njegova prczna dela su: „Detinjstvo Ljuversove“ (1924), „Vazdušni putevi“ (1925), „Zaštitna povelja“ (1931) i „Doktor' Živago“ (1957).

. „Rođen Je 1890. Godine 1958, dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost, koje se on odrekao. Umro je 1960. godine. Pesme koje donosimo kod nas su dosad nepoznata Pasternakova ostvarenja,

* * * OCU... sa svežnjima žižaka zrelih, Noću... sa torbama meseca Jjarka,

Danju u podnevni dahnmeš celj vreli, Danju u pepeo sedi s ugaYka.

Dam, zar ga me zaspu wbek. isti Omjevi snenmi što time im, boja? Noć, nije P gorela ko metal čisti, Ko žalci stolica, ko Yeči voja?

O, budite se ko što lazaYyoni

S čelom uz pločnik čekaju dan movi! Pijanim poklonom kaju P se oni? „Noćas su doneli uzbunu snovi“. .

Noću je pojas tvoj preširok spao, Z,.bunjena ulja se razmakla, smema... Danju ga žedmi svet mije već dao Pripitih usta uz oklop cisterna,

Pro domo AISLA je senka. Titya, nema mira MOO U plamenu sveće. I u, bekstvo nagla S pobelele usne, s lista od, papira, . Hroz prozoyski otvor beo kao magla.

Onda kad je pesmik — verovatnost Samo I dosetka bleda ogmja koji veme,

Kako da me Kkriknem, mučnoj sceni tamo: „To je čas ubistva! Neko traži mene!“

Onđa kad iz vrta zamiriše semd, Pjana ko prostranstva, duga kao tiha Trka stepe ispod sedla -— tog me trena Drže samo vatre užaremog stiha.

* *% *

BSEN JE. Odvikli smo od, munja. Slepe su kiše Sad te.

Jesem, je. Vozovi prepunjemi —

Dajte da prođem! Minu sve.

Na deltama

Ć ILIBAR žut glibovitih ada, Crnice jarke Tu liudđi već krpe mreže sada, Skele i barke. ; Ovde ma deltama NnOĆi — slavlje, Sijaju zzoe. . Vence od pehe sprudima spravlja "o Cro more. · Po bari ptice, rekom — mamići, I mwvogo Yakova. Owim se putem, ma Kim može ići, Tim — do Očakova. Kraj Nikolajeva — liman i bljesak. P.•' nebom sve 5Uu Stepomy ma zapad — magle i pesak: Put za, Odesu, Gde su ta leta? Je li to bilo? Kuda to vodi? Može U se vratiti u stari život, , I toj slobodi? Ah, al za mjivom tuguje plug, Njiva — za plugom, | More — za Bugom, 2ža severom -— JUG, I svi su s tugom! Zeljeni čas tek što me cvetd, I kraj strahota. Daljine slute. Ovoga leta Reč ima flota.

Preveo Miodrag Sibinović

PIŠU: GORDANA MAJSTOROVIĆ, LADISLAV NINKO-

VIĆ, ALEKSANDAR POFOVIĆ, MIODRAG SIBINOVIĆ

KOLO

Glas u ulozi glumca

PETI OVOGODIŠNJI BROJ časopisa »Kolo«, posvećen četrdesetogodišnjici radio-Zagreba, znači prvi pokušaj da se u jednoj posebnoj publikacıji govori o radio-drami iz Više aspekata. Samo podatak Branka Hećimovića, u uvodnom tekstu, da u Hrvatskoi preko 300.000 slušalaca prati program radio-drame bio bi dovoljno opravdanje za jednu ovakvu publikacıju.

Pored rađio-drame Antuna Šoljana „Galilejevo uzašašće« i Šegedinove dramatizacije pripovetke K. Šš. Đalskog »Pod starim krovovima«, najzanimljiviji su tekstovi DOsvećeni radio-drami. U članku »Radio-drama i kazalište« Miro Moreti nastoji da dokaže da se funkcija glumca kao interpretatora ma pozornici i pred mikrofonom ni po čemu ne razlikuje. Radio nije posebna umetnost već samo drugo sredstvo, drugi medi]j. On samo može da prenosi rezultate umetničke forme, alj svaka reč koju on Dprenosi me pripada, uvek sferi Umetničkog. Konačan umetnički produkt može da se pojavi kao umetničko delo samo kada radio raspolaže sredstvima umetnosti. Da li je radio-drama kao takva umetničko sredstvo i SsVOoOjCvrsan literarni fenomen? Moreti konstatuje da ona sadrži sve dramske elemente: radnju, mogućnost da bude inferpretirana i fiktivni realitet. Ova tri principa pred-

U LULU GULLLULULULULULuUJJLLULLUII(dcdi[ d dj7 —|_|____|_ _ GG III

stavljaju osnovu za igru ko-

ju u radio-drami preuzima čovekov glas. Glumac je glavni nosilac predstave u radio-drami; tačnije, to je njegov glas. Zbog glumčeve nevidljivosti glas privlači svu paŽžnju slušalaca koja se u pozorištu skreće ı obraća i na scenske elemente. Iz ovog Dpodatka Moreti izvlači zaključak da je stilski umetnički govor jedna od osnovnih specifičnosti radio-drame, kao najizrazitiji elemenat dramskog i umetničkog teksta.

· Pero Kvrgić u članku »Radio-igra — glumac i slušalac« govori o zvučnom cfektu kao pomoćnom izražajnomi sredstvu u radio-drami. Slušalac, prevodi zvuk u vižuclno. Radio-drama se, ipak, služi zvukom i kulisom. Imaginacija i pretvaranje zvučnog efekta u vizuelni uslovljavaju uspeh, odnosno neuspeh radio-drame. Darko Kolibaš analizira Beketovu radio-dramu »Ugarci« i daje radio-drami jednu određenu filozofsku dimenziju: »Radiofonski medij otvara prostor za dva duha, za dve stvaralačke mašte; on sasvim ne pripada mi onom koji se njim koristio niti onom koji mu se podvigao i u jednom času on u sebi sjedinjuje dvije ljudske kreacije, dvije maštovitosti; Yadiofonija pomoću svojeg magičnog medija spaja ono što se inače ne bi moglo sastati«. Ovo je osnovna postavka za Kolibašovu tezu o radiofoničnosti Beketovih drama koju duhovito razvija jednom od najinteresantnijih priloga ovoga broja.

G. M.

OCT TT S opio pa O id

THE NEW YORK TIMES BOOK REVIEW

_eecnodrJiN ewnma ai irrrrnesur ana zare rar a

O američkom romanu ništa dobro

DŽON V. OLDRIDŽ, američčki, kritičar, „pisac poznate StadijE o: američkom romanu »Posšle izgubljene generacije«, objavio je pre kratkog vremena studiju »Vreme ubijanja i stvaranja«, Čiji podnaslov glasi »Savremeni TOman u krizi. O ovom delu u broju od 1. maja piše pro: fesor engleske književnosti na Kolumbija univerzitetu Robert Gorem Dejvis. U svojoj novoj knjizi, kaže Dejvis, Oldridž se osvrće petnaest godina unazad da bi, sa turobnim zadovoljstvom, oltkrio da je ranije imao pravo. Po Oldridžu, tokom proteklih dvadeset godina ništa se nije desilo, a američki roman gotovo dvostruko toliko vremena živi a da se u njemu ništa značajno ne događa. U knjizi »Posle izgubljene generacije« Oldridž je Uupo: ređivao američke pisce koji su bili proizvod dva svetska rata. On je svoju generaciju pisaca smatrao tužno inferjormom ranijoj generaciji, pi scima izgubljene generacije, koje su podražavali. Njima je nedostajao dar i nedostajale su im vrednosti. Oldridž ic, kaže Dejvis, snažno verovao u vrednosti, ali pošto je bio dete svoje decenije, on, nije imao vrednosti koje bi,sugerisao. On je bio predvideo pojavu mekoliko još nepoznatih genijalnih pisaca koji će »iz vlastitih duhovnih izvora stvoriti remek-dela Uumetnosti«. Ali geniji se nisu pojavili i vreme nije izmenilo njegova nepovoljna mišljenja. »Vreme ubijanja i stvaranja« u stvari je, niz nepovoljnih razmatranja o sadašnjem trenutku američke prozne književnosti. Kod Ketrin En Porter, kaže Oldridž, »umetnost i strast mogli su se sjediniti i stvoriti velikog pisca a nisu«; Džon Apdajk »nema šta da kaže«; malo šta može da nas uveri da Džon Čiver ide napred. Ni engleski pisci nisu prošli bolje. Vein, Ozborn, Silitou, gnevni ljudi engleskc literature, izazivaju Oldridžcv kritičarski gnev.

Savremeni američki ?roman, misli Oldridž, piše se ili za »srednjake« ili za intelektualce, ali su i jedni ı drugi prevareni. Mada je Sol Belou miljenik intelektualaca, ovaj kritičar smatra da je njegov najnoviji roman »Hercog« pun »sivih običnosti«.

Meri Makarti, koja je počela kao intelektualac, svojim romanom »Klapa« završila je »srednjačkim vulgarnostima«. Svoje pozitivno mišljenje Oldridž je izrazio samo za Ficdžeraldovog »Velikog Getsbija«, Majlerov »Američki san« i dela P. G. Vodhauzsa. Majlerovo delo ceni zbog toga što se približuje Getsbiju onoliko koliko to dozvoljava ovaj trenutak i jer je njegova obrada nepristojne verzije američkog sna koja zaokuplja mesvesni duh Amerike u naše vreme izVIsno pisana i »radikalno moralna«. Dejvis se, očigledno, ne slaše sa Oldridžom ı zamera mu što svoju kritičarsku poziciju nije određenije razjasnio. »Mi znamo šta je TazoOčaralo Oldridža danas, ali ne znamo šta ga je zadovoljiJo u prošlosti, na čemu po-, čivaju njegova visoka merila za roman. Mi ne znamo šta on podrazumeva pod intelektualizmom ili životom duha«. Mada je Oldridžova specijalnost roman, u NJegOVOJ knjizi nema pomena O nOVE jim francuskim ticorctičar ma i praktičarima romana: Beketu, Natali Sarot, Ženeu, Rob-Grijeu ili francuskim jstraživačima imaginacije: Gastonu Bašlaru, Žoržu · Puleu, Klodu _Levi-Strosu, Morisu Merlo-Pontiju. Oldridž se ne interesuje za nove domete proučavanja jezika i Ssimbolizma, niti delima onih koji

se bave karakterom moder-

nog u savremenoj literaturi (Frenk Kermod, Herola Rozenberg, Suzan Sontag). O!dridž u svom nezadovoljstvu čeka genija koji nikad neće stići, završava Dejvis. Ove kritičke primedbe nagoveštavaju da situacija u savremenom američkom romanu ipak nije tako crna, kakvom bi Oldridž hteo da je predštavi

· ·

wwwwwwwu==Wu:WSWI=w_A_AJA_JAIA_AČZ+|•[AA_IALALAALAALAAAII III Lera

JELENKOR UD:— TT ___fK|Jr_ II

Odgovornost literature

RASPRAVLJAJUĆI u ovom pečujskom mađarskom časopisu za literaturu i umetnost O odgovornosti literature, Ištvan Nemeš piše da je pojava ideoloških rukovodnih načela na slupcima novina i časopisa, u anketama i savetovanjima, raz– vila veoma razgranatu polemi-

ku, Istraživanje | mogućnosti oblikovanja svesti i različito zauzimanje stavova podstiču

na to da stvaraoci literature, stručnjaci — a i njeni čitaoci — ponovo razmisle o svojim poimovima. formiranim o ufiicaju koji oblikuje lileraturu. Živimo u veoma komplikovanom vremenu — kaže Nemeš

— i čovek se teško orijentiše po stranputicama kontradikcija. U takvoj situaciji značajnu ulogu ima i najmanji putokaz.Odgovornost literature raste u razrešavanju zadataka koji se nalaze pred društvom. Nemeš ističe kako se to lepo moglo osetiti i na kongresu Saveza mađarskih pisaca, koji je pojačanom brigom uzeo u razmatranje zadatke koji se nalaze pred društvom, a čijim ostvarenjem bi stvaralačka literatura najveću pomoć mogla pružiti razrešavanju ideoloških i privrednih zadataka koji Očekuju naciju.

Po istorijskom materijalizmu — veli Nemeš — uloga literature je u tome da odrazi stvarnost. Stvarnost, literature i umefnosti zapravo se također može svesti na proizvodne i društvene odnose, ali tu stvarnost ipak ne treba odražavati neposredno, nego onako kako se ona provlači kroz ljudske karaktere, događaje i sudbine. Naime, neposredna stvarnost literaturc i umetnosti jest čovek, koji živi u određenim prirodnim, društvenim i privrednim odnosima. Od umetničkog stvaranja, dakle, ne možemo zahtevati samo to da predmetom neposrednog prikazivanja smatra · neposrednu društvenu stvarnost. Pisac, umetnik, stiče doživljaje ponajviše na Osnovu svojih veza s čovekom, koji živi, doduše, u objektivnom svetu od njega nezavisnom, ali ima i unutrašnji život. Literatura i umetnost treba da posmatraju čovekovu

potpunu stvarnost: individuu i.

zajednicu; društvenog. prirodnog i moralnog čoveka; spoljnu i unutrašnju stvarnost. Literatura 1 umetnost su nastavlja Nemeš — dakle, osobeni oblici spoznaje i svesti, stvarnost otkrivaju po svojim zakonima, na svoj način doprinose izgrađivanju socijalističke svesti. Uloga umetničkog stvaralaštva ne može da se ograniči samo na izvršenje državnih i partijskih odluka, na služenje svakodnevici i njenoj politici, izvršenju ilustracionih zadataka. Umetnost je ponovo stvaranje stvarnosti, i smisao mu zato nije samo otkrivanje stvarnosti, nego i bogaćenje i vaspitanje čovekove

· individualnosti,

Budući se u centu stvaranja umetničkog dela nalazi radni čovek, to je ono — po Nemešu — osetljivo na konflikte ljudskih odnosa i na zabune svesti, pa te probleme često signalizira ranije od politike i nauke. A ako pred literaturu i umetnost stavimo takve zahteve koji ne omogućavaju osetljivo signaliziranje kontradikcija ljudskih odnosa, onda nam se može dogoditi da budemo i svedoci razvoja na štetu realizma. Nemeš kaže da mađarska. literatura u proteklih dvadeset godina od oslobođenja pruža brojne primere o tome. | U daljim izlaganjima Nemeš ističe karakteristične momente iz mađarske literature koji pot krepljuju njegove postavke pa naglašava da pažnju publike treba snažnije uputiti na današnju modernu socijalističku. literaturu. Ne može se poreći da su zainteresovani imali prilike da upoznaju pojedina dela mađarske literature, ali u neđostatku odgovarajuće orijentacije nisu mogli da obrate pažnju na njeno puno bogaistvo, boje i ohrabrujuće znake socijalističkog realizma. Krivica zbog manjkavog poznavanja literature ne leži samo na nedovoljnom vanškolskom popularisanju, nego i na školskoj nastavi. Do poslednjih godina i srednjoškolska nastava je jedva stigla dalje od literature između dva rata, a o dana–šnjem razvoju — naročito o delima— i sad je u stanju samo još „mrvice da pruža. Pa čak „se i u visokoškolskoj nastavi tek od skora počelo s polaganjem naročitoga naglaska na rezultate poslednjih dece-

nija. Posledica svega ovoga je

i nemanje jedinstvenog, život-

no snažnog socijalističkog jav-"

nog mišljenja, koje bi dobrotvorno delovalo na umetničko stvaranje, uticalo ma njegov zdravi razvoj i obezbeđivalo ga. Obrazovanje

svešti i

socijalističke učvršćivanje njenih moralnih normi težak je zadatak — veli Nemeš. Evidentno je zato da literatura nije jedi-

no, i naročito ne glavno, sreq stvo za analiziranje društvene stvarnosti, za njenu ocenu n umetničkom nivou i za {o a pred današnjeg čoveka posta, vi savremenu socifalistički idea Tizovanu sliku. Ali naše druš se ipak ne može odreći SVega onog što literatura može dati socijalističkom razvoju naroda i zemlje kroz otkrivanje Stat, nosti i oblikovanje svesti, Ne. meš završava konstatacijom da je zato i odnos dvostran: on i pisca obavezuje da svesno pre, uzme visoki zadatak.

(A.P,

ZVEZDA

era aca aaa a aaa rae rare uununa

Poezija je i sredstvo prevođenja

APRILSKI BROJ ovog poz natog lenjingradskog časopisa donosi interesantan članak P, Karpa o prevođenju bDpoezija (naslov članka je „Preobraža. vanje").

Original i prevod, prema Karpu, dele iri duboke provalije: razlike u prirodi jezika, razlike u matičnoj knji. ževnoj tradiciji (metrički sis stem, funkcija i priroda rima, razvijenost pojedinih „bpesničkih vrsta, speciličnosti poets skih izražajnih sredstava itd.) i, najzad, razlika između lič. nosti pisca i prevodioca, Pa ipak, Karp nije protivnik pesničkih prevoda poezije, jer istorija je već pokazala da i u JNknjiževnostima drugih jezičkih sredina, u prevodu, pojedini veliki stvaraoci mogu zauzimati značajno mesto (kao Šekspir ili Hajne u Rusiji), Karp je samo protivnik zas natstva u prevođenju poezije, Postoji, naime, tendencija da se, na osnovu izvanredno uspelih prevoda, recimo, Lo zinskog ili Maršaka, stvaraju krute akađemske norme, čime se' unutrašnji umetnički doživljaj sputava, a čvrsta pravila uporedne stilistike postaju jedini kriterij adekvatnosti prevoda čak i umetničkog dela. Karp, međutim, polazeći od činjenice da postoje brojnij. različiti. krileriji vredno

_ prevoda, ističe kao najvaž

i opšti — njihovu ppoetsku vrednost, Jer prevođenje i pre vodivost uopšte, nije toliko filološki, koliko estetički problem. I sasvim korektan prevod sa filološkog stanovišta, može izmeniti smisao Dpesničkog dela (Karp to pokazuje na primeru Hinterovog prevOda Blokove pesme „Noć, ulica, fenjer, apoteka“ na nemač ki jezik). Zato se i ne slaže sa Tikindom, koji u svojoj poznatoj knjizi „Poezija i pre vod“, konstatovavši da posto je dve vrste prevodilaca „objektivni“ i „subjektivni, tvrdi da budućnost pripada „objektivnim“. Za Karpa je osnovno da je prevodilac 0“ setio „podtekst“ pesme, SU štinu pesničkih slika i njiho“ vog sistema i da je, polazeći od toga, stvorivši na svom jeziku novu poetsku struktu“ ru koja će biti sličnog znače“ nja, uspeo da udahne prevo“ du prvobitnu snagu, poetsku snagu originala, Sklad filol0“ ške tačnosti i poetske harm0* nije mora da postoji, Pret“ zanje jednog od ovih dvajd elemenata (dakle, „objektiv“ nosti" ili ~ „subjektivnosti') stvar je samo invidual

sklonosti prevodioca. Jer, p'“ ezija nije samo. predmet, ne“ go je i sredstvo prevoda.

KNJIŽEVNE NOVINE