Književne novine

i"

š|--

ILA AE an 007 | Vam

aaa a

wapa a „(

'vao jambski descterac sem Uu,Oonom

4

Sekspirovi soneti

Nastavak sa 8, sbrane

U nas je odavno govoreno, i na skupovima organizovanim od strane Šekspirovog društva u Beogradu, raspravljano pitanje, kakvim stihom treba prevoditi Šekspirove drame. Najznačajniji jugoslovenski šebep{Fofozi vodili su živu polemiku oko toga da li je bolje Šekspirov ncrimovani jambski deseterac prevoditi takođe desetercem, pa, zbog obilja Šekspirovih misli koje treba preneti na naš jezik, oskudan u kratkim rečima, povećati broj stihova u odnosu na broj stihova originala; ili, pak, ostaviti isti broj stihova u drami kao i u originalu, ali svaki stih znatno produžiti. Maša namera nije da u ovom prikazu raspravljamo o prevođenju Šekspirove dramske poezije; želeli smo samo da skrenemo pažnju na to koliko važnim pitanjem šckspirolozi kod nas smatraju metar, i ritam Šekspirove dramskc poezije koji treba zadržati u prevodima tih drama na naš jezik. Utoliko značajnijim smatrali bismo vemo prenošenic ritma Šekspirove ncdramske poezije na naš jezik koja, već zbog samc svoje lirske prirode, zahteva i od pisca, i od prevodioca, raznovrsniji rilam pa i samc rimc kakvih nema u Sckspirovoj dramskoj poeziji, sa

izuzetkom nekih završnih distiha.

Pošto ie u ovom slučaiu reč o sonctu, da-

kle pesničkom kalupu od 14 stihova, jasno nam je da se tai broj ne sme menjati ni u kakvom prevodu; tim prc se može smatrali opravda nom, s obzirom ma obilie zgusnutih misli originala, prcvodiočeva potreba da za izvestan broj slogova produži stihove. Dopustivo je, 1 za to imamo primera, da se broj slogova u prevedenom 1ckstu produžio u odnosu na dužinu stiha originala, ali pri tome je od bitnc važnosti; 1. da se svi stihovi produžuju za isti broj slogova, 2. da broji naglašenih stihova odgovara broju nagmašenih stihova originala, a poželimo je i 3. da redosled naglašenih stihova, u odnosu na nennslašene, bude takav da ritam prcvoda odpovntn ritmu originala, što je, ukoliko produžimo (dužinu stihova originala, svakako lakše postići neso u slučajevima kada se sluŽžimo jstim Drojem slogova kao i stih oviginala. Smatramo da je od posebnc važnosti za čitaočevo slicanie utiska o rifmu originala upravo početni slog u stihu; zato, ukoliko ic to jamb, trebalo bi ga svakako i preneti kao jamb u 1ekst nreveđa. Na taj način, izvesni oropusti u smernijivanin shemc nenaglašen-naglašen-nenaglašen slog itd, u prevodu, biće manjc upadljivi ukoliko do njih dodc,

Pisac ovog prikaza, koji je dosad strogo zahtevao da sc pravi prevodilac poezije maksimalno povinuje zakonu o trima vernostimx, ukliučivši tu i zakon muzičke vernosti, posebno kada je reč o vrlo značajnom lirskom delu, (ti. da svaki prevedeni stih ima isti broj slosova kao original, isti broj i raspored naglašenih i nenaglašenih), ne može a da, ponesen muzikom Šekspirovih soneta, ne izrazi žaljenjc

"Sto .i.u prevodu nije zadržan deseterac i jamb. „Međutim, uopšte uzevši, to Raičkoviću me treba 'zameriti i to mu, bar,oni drugi naši stručnjaci,

sa kojima smo o tome problemu razgovarali, i ne zameraju. Oni naglašavaju da je teško dosledno prevoditi jambske stihove na naš jezik, a neki od njih Šekspirove stihove čitaju po fonetskoj transkripciji modernog engleskog je-

zika, sa čim .sc mi ne bismo složili imaiući

ur našem fumačenju tih stihova, kao jambskih dcseteraca (sa izuzetkom jedne skupine osmeraca, ograničenc ma jć-

dan od 154 soneta), podršku velikog broja au-

toriteta za versilikaciju poezije toga doba.

Neke sonete Raičković je prevco kao jedanaesterce, a neke kao dvanaesterce, Sa izves-

"nim izmenama, koje verujemo da će naš pre-

vodilački tandem uneti u drugo izdanje OVC knjige, pomenuti jedanaesterački prevodi biće mnopo bliži muzici originala nego dvanaestcTrački, Smatramo da bi bar početke stihova trebalo udesiti tako da oni budu jambski, jer u originalu oni su uvek jambi bez obzira na to kako čitamo pomenute stihove. Zanimljivo je

- da u velikom broju slučajeva stihovi u Raič-

kovićevom prevodu kao treću, ili neku dalju,

yeć u stihu imaju jamb, pa bi se sa malo tru“da, a da se pri tome ne naudi iasnoći i duhu jezika, red reči mogao izmeniti. Na nekim me. shkima Haičković, unutar

istog soneta, kombi-

muje jedanaestcrce i dvanacsterce, mada mi

. Čitamo tekst oripinala kao deseterce. Profesor

Simić, na primer, smatra da Šekspir nije bio

" dosledan u ritamskom pogledu. S obzirom na

to, ne bi trebalo Raičkoviću zameriti za ta odstupanja. Međutim, pisac ovog prikaza ne bi sc

- složio sa Simićem, što verujemo da nam on ncPGG zameriti, jer mi pripadamo onoj „broinijoj : prupi koja velikog Šekspira smatra ı za veli-

je dosledno upotreblja-

kog versilikatora koji | jednom

sonctu. *

Kada, imajući u vidu sve pomenute konpo-

'mentc, teškoće i zapreke, sumiramo naše izla·ganje o vrednosti pomenute knjige, ne možemo

"a da sa udivljenjem ne pozdravimo značajni

i plemeniti napor Simića i Raičkovića: počev

_od velike vemosti značcnju originala, pa preko

vernošti duhu našeg jezika sve do Raičkoviće-

“vog izbora nekih lepih naših starih reči koje

doprinose stvaranju ncophodne starinske atmo-

_ sfere, tamo gde to i original zahteva, i vrlo spretno izabranih rima naročito u distihu ma

kraju soneta. Uvereni smo da će čitalačka publika toplo pozdraviti ovu lepu Knjigu čiju vrednost još više uzdižu izvrsni predgovor il,

| beleške našeg veoma istaknutog i zaslužnog . šekspirologa, profesora Borivoja Nedića.

Dr Ranka Kuić

TSPRAVKA

Prevedeni “se J(urija) TinJanova „O Mknjiževnci

| evoluciji“ potpisan je omaškom, u prošlom broju na-

šega lista, sa T. Tinjanov. Molimo čilaoce da ovu ispravku uvaže. i

__ DOMOG WNJIUMA

Petar Cvetković Pozorište Izdanje prijatelja, Beograd .1965.

PRVA KNJIGA PESAMA Petra Cvetkovića nosi u sebi jedan svet sačinjen od elemenata bajke. Ali, ona nije namenjena đeci, deca je ne bi ni slušala; to je jedna od onih lepih nadarenih čudesnih Knjiga koje nas vraćaju me detinjstvu, već svetu detinjstva. onome što je on nekada mogao za nekog da bude: prvo otkrivanje svetlosti, kapljice, grumena zemlje. To je čarolija koja traži u nama isto tako nadahnute čitače, sanjare, decu. Ono što se zauvek zatvorilo

očima odraslog čoveka izvesnom Hkomercijalizacijom .

duha, otvara se opet u novoj svežini sveta; tu je šuma ponovo šuma, rastinje opet rastinje, a cvet cvet. Ovim se nije mislilo reči da ovi i slični predmeti u Cvetkovićevoj Knjizi egzistiraju jedino kao magi ogoljeni predmeti lišeni smisla i simbolike: na protiv: u svojoj simbolici oni su simboli ponovo uspostavljenog čistog odnosa prema svetu prirode i prema čoveku. A život koji im pesnik daje — život je njih samih. Reklo bi se da je to u izvesnom poelskom smislu novo opredmećivanje predmeta.

Cvetković je jedan od onih ređih pesnika najmlade generacije koji ima izvanredno falentovan rečnički registar. Kad ovo kažemo, mislimo na to da je određena funkcionalnost jezika u Cvetkovićevim pesmama, u određenom trenutku, ona jedino prava i jedino moguća, Jasno je da je „filtriranje“ usledilo baš na ovoj relaciji: roči stoje, treperc i podrhfavaju od mnogoznačnosti, a ipak naoko izgledaju jednostavne, sa uprošćenim odnosima. Onc se drže u svom rečničkom skladu ne spoljnom itmovanom dinamikom, koja u najvećem broju slučajeva dopušta i druge obrte, a da celina ne dobija niti pri tom gubi, već su vezane unutrašnjom potrebom za skladom Moji je uslovljen nekim posebnim drugojačijim razlozima, Tako se one (ie reči) „lepe“, „vezuju“, zaustavljaju u samom srcu čitaočeve pažnje. Lišene su spoljneg bleska, patetike i prazne parade.

Sve je u ftim pesmama ljupko, maleno, zaustavljeno na samoi ivici stvarnosti. Možda su io Dodeove Priče iz moje vodenice, možda je to Egziperijev Mali princ, možda japanske haiki sa svom čudesnošću jednog predela od trske, bele pirinčane slame i sitnih koraka nekih neponovljivo lepih bića,

Ima pesama za koje nikada ne znate Mako su upravo tu; sa svojim značenjima, sa svojom ljupkom kosmologsijom, sa svojom nenametlljivom: nikada „preforygiranom rečju. Kako se stvaraju, kako se održavaju, kako se nose Sa, svetom, sa kojim ipak nisu u zavadi, jednostavno: kako postoje tako tanušnec, prozračne, čudesne zagonetke i odgonetke, ta veličanja prirode u kapljici kiše, u šušnju vetra, taj sjaj koji donose, uvek dovoljne same sebi...

„U pličaku naiđoh na par klobuka, ispuštenih ispod zelenkaste vode, koji su bplovili... j

Uputih se, uputih se prema drugom . kraju. Tamo su sedele mlade žabice i umivale se. 1 namah pomislih: koriste sunce, uskoro će zima... i

Nadute, žabice su pevale zatvorenih usta. Nešto modro. treperilo .je :ispod njihovih očiju, „kao. znak na proyidnim ljcima. 1 Čim stupyh, „bliše, estašs ae“ _Klasno Netiknuvši, | | "sitni B, mimo su plovile površinom, vode.

Tstuknuh odmah. Ali, bilo je već: kasno.

Trilika je da sam im pomutio radost.“ |

(„Žablje ženidbe“)

Čini nam se kao da ništa više nije potrebno ovim i ovakvim pesmama; one su samozađovo]jne u mekoj vrsti pomerene jednostavnosti, one otkrivaju ono Što je već jednom bilo čuto i viđeno, da bi ta šuma, ta barska Ptica, maslačak i drugi predmeti u pesnikovom govoru još jednom svrnuli pažnju na sebe, da bi se javili po ko zna koji put u svojoj jasnoij svežini, u svom suštastvu i vedrini, Nenametljivo iskrsavaju duž čitaočevog puta kroz Cvetkovićevu knjig, kako to samo oni umeju, elementi jedne ptirode,

opaženi nadarenim čulima, saopšteni jednim nesvakidašnjim ushićenjem. Rekli bismo da „čudesnost“ u Cvetkovićevoj lirici, tajnovitost kojom zaogrće svoje kroki pejzaže, dolazi od jednog vešto(!) izvedenog pomeranja u neočekivano, u nedorečeno, u fragmentarno koje ima svoju delotvornu i zanimljivu funkciju.

Tako se nastavlja reč, govor se predaje samom sebi, sav zgrušan u pokušajima da se iskaže, | da

' iskaže nešto drugo. Ne postoje načini, sem ovog, da

on dopre sa druge strane istog predmeta, da se Trazveže: „naproliv, njegova uloga je uloga končića koji se vezuju u petlje, koji čini malena okca iz kojih skupa nastaje pravi filigranski rad. Ustreptao, nađaren, gotovo neponovljiv.

Cvetković je pesnik od koga treba očekivati nove knjige, kome ireba ukazati poverenje; jednostavno — čuti ga.

Aleksandar RISTOVIC

Mohamed Dib

„Jedmo afriČko lieto

„Naprijed“, Zagreb 1965, prevela Marija Eker — Manolić

U ROMANU „Jedno afričko ljeto“ alžirski pisac Mohamed Dib učinio je pokušaj da naslika ljude svoje zemlje suočene sa revolucijom, da dočara atmosferu previranja i dilema pri susretu sa neminovnim društvenim promenama, U tom smislu on poklanja manje pažnje borcima, ljudima svesnim trenutka u kome se nalaze i u okviru koga delaju, ljudima koji su rešili svoje etičke probleme, i prevashodno se bavi onima koje muči pitanje vremena i izbora. U težnji da širokim zahvatom prikaže različite slojeve Svoga naroda, da stvori panoramu likova sa različitim reakcijama, Dib odstupa od klasične koncepcije romadna. Likovi nekoliko paralelno prezentiranih epizoda povezani su jedino svojim prisustvom u istom istorijskom trenutku, što predstavlja opasnost po koheziju dela, ukoliko njegov pisac niie izuzetna ličnost. A Dib, na Žalost, to nije.

U prevelikoj želji da što više proširi viđokrug sVOga čitaoca, on nagomilava samo ovlaš skicirane likove, koje stavlja u dobro poznate u literaturi često tretirane siluacije (Konzervativni roditelji hoće da udaju svoju kćer, koja želi da bude samostalna, da radi kao učiteljica i odbacuje preživele forme sankcionisane gnjilim, neaktuelnim moralom; Vojnici surovo vrše odmazdu u selu u kome je našlo utočište nekoliko pripadnika alžirskog oslobodilačkog pokreta itd.). Dib, dakle, postiže kvantitet neupečatljivih stereotipnih likcva i situacija, ostajući pri tom daleko od kvaliteta koji bi mogli da priviku čitaoca.

Vrednost ovoga dela, koju bismo mogli nači jedino u njegovoj aktuelnosti, znatno je umanjena niegovom literarnom meuverljivošću.

Ipak, na izvesnim mestima, pisac uspeva da magovesti jedan karakterističan mentalitet, mentalitet koji su Evropljani rađo nazivali „istočnjačkim“, i u tome leži, po našem mišljenju i jedina zanimljivost ove. knjige, Taj mentalitet ie ocrtan u nekim njegovim jj atalizmom, neborbenošću i rezignacijom. Oni kao da se samo pred sasvim evidentnim činjenicama bude iz sna, ali, odmah zatim bponovo zadremaju zaključujući da je najbolje ipak Ostati ravnodušan pred sudbinom.. U tom smislu je karakterističan Džama]l, čovek koji bi Do svojim postupcima površno Wwosmatrano mogao podsetiti na nekog dekadentnog evropskog intelektualca, ali je izričito rečeno da on nije završio ni zanat, a da o nekoj školi nije smeo ni da pomisli. On je potpuno dezorijentisan, rezigniran, kloni se svake, ma i najmahnje akcije, ali ga sopstvena pasivnost dovodi do očajanja i beznađa.

U svemu, i pored nekoliko „svetlih trenutaka“, ova knjiga deluje nedorečeno, neuverljivo i naivno. Pitamo se koliko je za književnost jedne mlade zem-

. vim. junacima koji osećaju pottebu “za akcijom, ali Ona, ostaje potisnuta,

HI u uUUUP—___ ______ o

lje korisno, a koliko štetno da se inostranoj DUbI{ej približava ovakvim delima, Ne možemo verovati da izbor nije mogao biti drugačiji.

Vlastimir PETKOVIA Aristotel

organon

„Kultura“, Beograd 1965.

KADA SMB POSLE hiljadugođišnje varvarsške tame budi ljudski duh, tada je „Organon“, delo najuniver, zalnijeg antičkog, mislioca Aristotela u prevodu Be. otijevu, postao hrana srednjovekovne misli, izvor sholastičke filosofije, Iako okovana dogmama, Ar|. stotelova logika povela je evropski duh tananim pu. tanjama mišljenja i otkrila jezično blago nove nal ke. Aristotel je sistematski obrađio osnovne proble, me saznanja u šest svojih logičkih spisa koji su u vizantijsko doba dobili zajedničko ime „Organon“ što će reći učenje o oruđu saznaja, tj, o istinitom mišljenju, vrstama, formama i osnovnim njegovim zakonima.

Logika je nastala još u filosofiji Heraklita i Du. mokrita, elejaca i sofista, a naročito u Sokrata kojl se uporno bavio definicijama. Platon je izgrađivao pojmove, ali je tek Aristotel, „najuniverzalnija gla. va među njima, — kako kaže Marks, — ispitao već | najbitnije oblike dijalektičkog mišljenja“. U Arjsto, lelovim spisima iz logike ističe se gnoseološka sadr. žina logičkih operacija: „Kod Aristotela, — piše Le. njin, — svuda se objektivna logika meša sa subjek, tivnom, i pri tom tako da se svuda vidi objektivna", T dalje, po tačnoj oceni Lenjinovoj, Aristotel se bo, rio i zapleo u dijalektici pojma i opažajne stvarno sti. ali je jasno shvatio konkretno jedinstvo pojedi. načnog, posebnog i opšteg. Međutim, Hegel je insi, stirao na elementima formalizma i idealizma u Ari. slotelovim delima, tendenciozno prikrivajući njegovo

kolebanje, dijalektiku i muaterijalizam, shvalajući Aristotelovu logiku MWhao jednu isključivo formalnu disciplinu koja sadrži formalna pravila mišljenja,

nevezana za predmete. Kant je smatrao da logika posle Aristotela „po svemu izgleda zatvorena i zavrm šena“. Naime u Predgovoru drugom izdanju „Kritike čistog uma“ kenigzberški filosof tvrdi da logika, ođ vremena Aristotela, nije mogla da načini ni korak napred, ni korak nazad. Oslonjen na Kanta, Paul Dajsen, sa svoje strane, smatra da je Aristotelova logika skoro identična sa formalnom logikom koja uvek važi. Zapravo formalna logika — izuzimajući kategoriju modaliteta, četvrtu silogističku ·{iguru | hipotetičke i disjunktivne sudove i zaključke — još uvek je u svemu bitnom Aristotelova logika. Da su jednostrana i neodrživa oba navedena gledišta, kao i sva druga formalistička shvatanja logike uspco je da dokaže A,. Trendelenburg, a potom, tokom daljeg razvitka logike, i brojni logičari, među kojima hnaro. čitu pažnju privlači J. Lukašjevič, svojom ubedljivom argumentacijom. Danas se ne može osporiti da Avistotelova logika, duboko povezana sa naučnim istinama ondašnjeg doba, nije formalna, jer sc lo gički oblici ne suprotstavljaju rcalnoj sadržini. Sl» sa je Aristotelov „Organon“ bio podstrekaC za me učna otkrića i saznanje bića. Ispunjavajući"sVoj za datak postao je još u one vreme pouzdan „metod istraživanja.

„Organon“ je meiscrpna riznica logičkih učenja | logičke problematike i pored niza nmeđostataka, Na primer: sistem jednostrane dvovalenine logike već je prevaziđen, ali ie i do danas važeća osnovna logiha ljudskog mišljenia u elementarnoij praktičnoj de• latnosti. Dakle, ljudska delatnost kao neposredna osnova ljudskog mišljenja i saznanja pobija uverenje Aristotelovo i tvrdnju racionalista da je ljudski ra zum sposoban za neposredno saznanje bića. I pored ovoga Aristotelova logsika, kao osnovni logički slstem ljudskog mišljenja, zadržava svoju fundamentalnu vrednost,

Slobođan PETROVIĆ

AA AAA VPA a a aa

BIJEJPRIEVIR,DTRNIG, IK-NJJKO.

Jordan Radičkov Gorešto plizadne „Narodna mladež“, Sofija 1965.

JORDAN RADIČKOV pripada mladoi generaciji bugarskih pisaca (rođen je 1928). Prvu svoju zbirku pripovedaka objavio je 1959. godine. Do kraja 1965. izdao je šest knjiga pripovedaka i novela: „Sıce kuca za ljude“, „Proste ruke“, „Planinski cvet“, „Šarena čerga“, „Vrelo podne“ i „Svirepo raspoloženje“.

Zbirka „Vrelo podne“ sadrži tri đuže novele: „Vre15 podne“, „Poslednje leto“ i „Balon“. Knjiga se poiavila sredinom prošle godine i maišla na nepodeljeno priznanje i kritike i publike. Zajedno sa poslednjom

zbirkom „Svirepo raspoloženic“ predstavlja zanimljivu pojavu u najnovijoj bugarskoj književnosti.

Radičkov je slikar savremenog bugarskog sela. Radnja njegovih novela se odigrava na obroncima Čerkaskih planima tu severozapadnim predelima Bugarske, a junaci su mu prostosrdđačni, dobrodušni, ali i naivni i sujeverni seljaci ovih sela,

Novele Radičkova napisanz, su {iobplo, 5a ljubavlju za ljuđe, sa razumevanjem za njihove slabosti, sa nesvakidašnjim smislom za humor. Sa posebnim darom za psihološka poniranja u svet svojih junaka i živo slikanje atmosfere, Radičkov je jedan od majmoderhjih bugarskih bpisaca. On je to i po svom zanimljivom prosedeu Koji je njegovoj prozi udahnuo draž novine i originalnosti.

sa lakom ironijom pisac govori O svojim seljacima, podđsmeva 5e njihovoj naivnosti, voli ih zbog iskonske izdržljivosti i vezanosti za zemlju, hrabri jh da se održe u borbi sa stihijom. podstiče u njima elementarmu snagu Resko izvrgava ruglu ograničenost i duhovno slepilo. sa lakim prezirom govori O vošsci i njenim mirnodopslkinm, manevrima, ustajući na taj način i proliv rain i protiv svih koji pripre-

maju rat,

Novela „Vrelo podne" posvećuna jo scoskom no-

stašku Whoji sa drugovima odlazi na reku da lovi ribu ispod železničkos mosta. U tremutku kad se dečakovodom wu udubljenju

va ruka, nalazi pod

jednog od”

belonskih stubova mosta, nastaje sleganje u njegovoi Wonstnukciji, tako da dečakova ruka iznenađa biva priklještena u betonu. Ovaj neobični događaj poslužio je piscu da dA zanimljivu atmosferu sela u vrelo letnje podne, kad se seljaci, obamrli ođ žege, valjaju kraj svojih Žžetelica, vojske koja se sprema da izvede svoje velike mirmodopske manevre, putnike celc jedne kompozicije voza koji prisustvuju neobičnom prizoru ispod mosta. Svi ti ljudi stiču se na reku, ·' gaze u njene vode, pokušavaju da pomognu unesrećenom dečaku. Scena dobija tragikomične akcente sa prizvukom groteske kad se pojavljuje komandant operacije Torsiranja Čerkaske reke, koji posle Oožbiljnog savetovanja sa svojim štabom naređuje tıadove na skretanju rečnog toka da bi sc oslobodila dečakova ruka.

„Poslednje leto“ je priča o surovom ocu, zaljubljeniku svoga brega i svoje rečne ade, svoje vode i bednih ostataka sela koje je potopilo jezero za buduću hidrocentralu, o dečaku koji je žrtva očeve zaljubljenosti u zlehudi Romad zemlje na adi, De. Čak lavori sa ocem, sa dedom starcem koji se vuče po užetu iz jedne pojate u drugu dok slep obavlja kućne poslove, Dečak živi u toj divljini bez majke, sa ocem bivšim ratnikom, okrutnim i stamenim, koji se vuga svemu što je uredno, lakoosvojivo i ugodno. Dečak ipak odlazi od oca koji se nc odriče svoga

Brana CRNČEVIĆ

JPLŠIIB

života i od starca koji mriav leži u štali nabodeh na rogove krave, podivljale u porođajnim bolovima. Bivši ratnik, ostavljen sebi, svestan da je izgubio poslednju bitku, oduzima sebi život dok mu se sin, me sluteći ništa, udaljuje u susret novom Živolu,

„Balon“ je vedra slika naravi čerkaskih seljaka, Đred MWraj rata godine 1944. na mebu sc iznenada po javljuje balon, ogroman i sjajan, izviđač neke Od ralujućih strana. U srcima osiromašenih seljaka bu de se nade i očekivanja da ih ova svilena nemah ode“ ne i snabde već dotrajalim užadima za stoku, U ko vitlacu misli i predloga kako da se dokopaju balon, nastaju najneobičnije situacije, Balonu pisac pripi suje osobine misaonog bića koje se poigrava 5a ovim lakovernim seljacima, prevrće sec preko brežuljaka | šumaraka, a za sobom preko njiva i trnovitoš šib“ lja, preko potoka i šumaraka ppvlači unezverenu gomilu seljaka.

Zadihani, ali još uvek opijeni snovima o svilenim košuljama, sližu na breg iznad sela gde zapanjeni na susednom brdu ugledaju susedno selo sa istim oru jem. istim mnadanjima i očekivanjima. Balom, posle šeretske igre koja do usijanja raspaljuje uvrede if među nekad dobrih suseda, ipak pada, ali ne seljaci ma u ruke, već policiji koja ga ijc pratila iz svojt

slanice i na konjima brzo uhvatila. A Cveta KOTEVSK

OSA A AVA

TOC UI PJ

Mogao bih ja da živim i bolje, ali me je sramota. | U mozgu postoje ćelije, u srcu komore; kakav koncentracioni logor u svakoj glavi.

Nije lako šelu koji nema ni jednog školskog druga. Govornici su zaljubljeni u govornice i nikada ih neće | ostaviti. | Zašto nerazvijeni ne rade gimnastiku. |

KNJIŽEVNE NOVINE