Književne novine

MITA

KAO DUGOGODIŠNJI PREVODILAC engleske lirike na naš jezik, sa vrlo strogim pogledima na komplikovanu umetnost pesničkog prevođenja, pisac ovog prikaza teško da bi ikada sa zadovoljstvom pozdravio prevod jednog pesničkog dela urađen od strane dveju ličnosti, pogotovo onda kada je to pesničko delo poteklo iz pera velikog Šekspira. Zato je pisac ovih redova s nevericom pristupio slušanju pomenutih prevoda, recitovanih na Kolarčevom marodnom univerzitetu posle besede održane povodom 400-godišnjice Šekspirove smrti. Oduševljenje, koje su tom prilikom kod njega izazvala va prevoda soneta, čiji je originalni tekst upamtio još iz studentskih dana, poljuljalo je njegove sumnje i navclo ga na čitanje i ostalih upravo objavljenih soneta u prevodu pomenute dvojice entuzijasta. *

Proučivši tekstove prevoda upoređujući ih sa originalima, onako pomno koliko se to za mesec dana moglo učiniti, došli smo do zaključka da se pomenuti prevodilački tanđem " u velikoj meri, ponekad i u najvećoj mogućoj, pridržavao onih neophodnih faza, u procesu pravog pesničkog prevođenja, koje je pisac ovog prikaza, u jednom svom teorijskom eseju o prevođenju poezije, nazvao:

1. pripremnom, ili maučnoistraživačkom f{azom; 2. fazom uživljavanja, ili glumačkom; 3. fazom dvostrukostvaralačkom i 4. kritičkom fazom.

Da bi se posao u prvoj, pripremnoj, fazi savesno i znalački obavio, pobrinuo se naš vrlo pora prevodilac sa engleskog, Živojin Simić,

oji je, pre pristupanja ovom velikom poslu,

za sobom imao preko 150 izdanja svojih prevoda sa engleskog i koji je već bio stekao iskustvo u randemskom prevođenju Šekspirovih dela (sa pesnicima: Simom Pandurovićem i Trifunom Đukićem).

Zadatak u drugoj fazi, fazi uživljavanja ili glumačkoj, samim tim je od strane Živojina Simića, kao dugogodišnjeg prevodioca Šekspi-

KOLIKO JE antologičarski posao delikatan i nezahvalan najbolje pokazuje. knjiga izabranih kritičkih tekstova o savremenoj prozi, koju je s velikim ambicijama i ne manjim predrasudđama komponovao Miloš I. Bandić. Ovaj vrsni književni kritičar, jedan od majplodnijih koje danas imamo, prihvatio se krajnje ozbiljnog ı odgovornog posla: da u jednoj knjizi, za potrebe koje nisu samo i jedino književnoistorijskesakupi i organizuje najbolje kritičke tekstove o savremenom proznom izrazu. Imajući stalno na umu da od svoje knjige stvori pregled koji će u svom okviru, istovremeno biti i »živa, mozaična, fragmentarna istorija književnosti«, Bandić je, nema sumnje, radio u znaku jednog velikog ideala. Da taj ideal privlači magnetskom snagom «svece književne poslenike, da u subjektu, makar i privremeno, razgoreva male psihološke vatre, koje su dobra uteha na kraju, to ovde nije potrebno dokazivati. Međutim, dobro je podsetiti se da je put do tog ideala istorijski neizbežan, i mi, posmatrajući stvari u foj perspektivi, pristupamo Bandićevom izboru s namerom da najpre, utvrdimo, me njegov Kritičarski talenat, nego njegovu književnoistorijsku svest! To znači da nas prvenstveno zanima Bandićevo istorijsko posmatranie i vrednovanje književnih pojava u tom nespokojnom i plodnom periodu od 1945 — 1965. godine.

Kad je reč o knjizi koja pretenduje da budc neka vrsta zamene za još nenapisanu istoriju savremene prozne književnosti, onda su isto'rijski kriterijumi, tako reći, neophodni. Zato što nas lišavaju sumnjivog preimućstva da sve viđimo u svom svetlu, i još više zato jer nas opominju da literarne fenomene treba da posmatramo i izvan svog temporelnog trenutka, u kontekstu književne evolucije, ovi kriterijumi pooštravaju kKritičku svest i jednom stvaralačkom naporu pribavljaju, da se tako izrazim, tribut objektivne istine. Mišljenja sam, i to mišljenje mogu da dokažem, da se jedino tako može ozbiljno i bez potcenjiva-

REČENO JE već odavno, i ne bez osnova, da »dionizijski čovek« potvrđuje život čak i u tragičnoj situaciji, dok je hrišćanin raspoložen da ga negira usred najsrećnijih prilika. I zaista, ako »dionizijski« tip nije viši ođ »apolonskog« tipa, on je zacclo vitalniji i aktuelniji od hrišćanina. Današnji pesnik u proseku izgleda sušti antipod »dionizijskom čoveku«. Jer, njegovo evanje mahom zvuči kao zapevanje, Iz pesničkovb jata kao da su starinski slavuju odlepršali nekud bez traga, pošto su ih izagnale kukavice i »premudre« sovuljage cerebralnog stihotvorstva. Zbog toga, usamljeni »dionizijski« glas Antonija Marinkovića pobuđuje savremenog čitaoca da naćulji uvo i da mu obrati posebnu pažnju. U manje-više monotonom pojanju Yes·ničkog jata, taj glas odjekuje ako ne kao umilni poj slavuja, a ono kao kliktaj tetreba! Pevajući poput tetreba, pisac »Nedogleda« dočarava životnu radost ı zemaljsku ljubav ne kao idiličnu sličicu, već kao dramatičnu scenu, upravo — kao »dionizijsku« afirmaciju života koji se neukrotivo rve sa ratnom pogibijom i zverskom mržnjom. U njegovom poetskom svetu, »sa grobova — dižu se ploče kamene«: diže ih ukopani, ali nepobediv, nezasitan život čovekov. ,

Sugerišući tu dramatičnu dionizijsku scenu, Marinkovićev stih možda i ne zagreva toliko naše osećanje, ali, za uzvrat, razvedrava oko, željno svetlosti u studenom i pogrebnom sumraku hladnog rata. Ozaren ovakvom scenom, naš pogled ne postaje mnogo pronicljiviji i obuhvatniji, budući da se pesnikova vizija najčešće ne sublimiše u neku poetsku ideju. U naknađu za to, čitaočev pogled se razvedrava i razigrava u takvom ozarenju. Marinkovićeva reč razvedrava taj pogled svojim značenjem i zračenjem, a razigrava ga svojim zvučanjem. Tonalitetom ove reči ne vlada melodija koja bi muzički transponovala reku osećanja; tim tonalitetom nc gospodari ni neka složenija harmonija koju bi diktirala arhitektonika pesničke misli. U stvari, zvukom Marinkovićevog kazivanja dominira izvestan dinamičan, tako reći skakutav ritam, koji ie saobražen slobodnoj izri i brzoj smeni čulnih slika.

'* Slika čulne, »tetrebske« ljubavi predstavljala bi, dakle, dominantu Marinkovićevog poet-

KNJIŽEVNE NOVINE

Šekspirovi soneti

ra, solidno ispunjen, a, sudeći po prepevima soneta, on je ostvaren i od strane Stevana Raičkovića koji te sonete ne bi mogao dobro preneti u stihove, da i u njega nije bilo istinskog divljenja za Šekspirovu poežiju i velike moći uživljavanja u ličnost samoga Šekspira. Kao što izvrstan glumac, navikao da glumi u velikim dramama, s ogromnim oduševljenjem po prvi put prilazi izvođenju do tada njemu nepoznate Šekspirove drame i u njoj otkriva produbljenije i uzvišenije sve ono što je u drugim komadima dotad nalazio, pa i samoga sebe, tako i Raičković, naš odlični sonetar, koji ne poznaje engleski jezik, sada po prvi put, zahvaljujući Simiću, prilazi Šekspirovoni sonetu, onakvom kakav taj sonet zaista jeste, kao remek-delu te vrste, i u njemu otkriva ne samo ono što je kod Šekspira-liričara najdublje nego i ono što je i u njemu samom lirski najprodubljenije.

. Treća faza, dvostruko-stvaralačka, ovde je bila sva u rukama Raičkovića koji je, prenoseći Šekspirove sonete u stihovima na naš jezik, dvostruko stvarao: tumačeći Šekspira on je ujedno iznosio i deo samoga sebe poistovcćenog sa Šekspirom. Taj posao je bio posebno težak s obzirom na prirodu forme šekspirovskog: soneta: onako raspevan, Raičković se morao stalno osvrtati desno i levo da ne bi; udarivši o zidove vrlo uskog prostora jambsko-

Apologija književnog standarda

nja oceniti Bandićev antologičarski pokušaj koji je počeo, kao što sam rekao, u znaku jednog velikog ideala, a završio se u hipotekama varljivog kritičkog stava.

Tako je, kako sam kaže u uvodu, tražio tekstove koji sagledavaju dela i odnos prema doclima u Književnoistorijskom aspektu ı kontinuitetu našeg literarnog života i razvoja, Bandiću, očigledno, nije bilo mnogo stalo do toga koliko ti tekstovi znače u Kknjiževnoistorijskom. smislu, a još manje koliko se u istim tekstovima ističe istorijski značaj duhovnih kontinuiteta. Njemu je, citiram, bio cili da izabere karakteristične napise koji će, koliko god je to moguće, reprezentovati i svoje autore, kritičare, i pre svega, dela o kojima govore. Razume se da takva koncepcija stvara knjižcevnoistorijski disput, i jedan antologičarski pokušaj pretvara u zbornik kritičkih tekstova, u jednu kritičarsku hrestomatiju, koja je zanimljiva koliko i svaka druga sastavljena sa istim namerama.

Istina, nije Bandić sam kriv za ovaj nesporazum. Znatan broji savremenih kritičara nema srca za istorijski krvotok naše literature. Dovoljno je pročitati tekstove sabrane u ovoj Bandićevoj knjizi pa se uveriti u kojoj meri naša savremena književna kritika, u težnji da bude

edan dionizijski erotikon

skog »sistema«. Slika te vrste erotizuje — na jedan neusiljen i upečatljiv način — čak i kosmičke vizije, kao što je vizija zvezde-padalice (»Zvezda«). Pa opet, uprkos ovakvoj, slici, pesnikova ekspanzivna ljubav dobija jedan širi, humaniji smisao, naime smisao ljudske druževnosti, jer pesnik »ima — zagrljaj veći od ruku — i peva« (»Odluka«). I, u svom pevanju, on kaže voljenom biću: »Možda sam samo ti« (»Kristal«). U Marinkovićevoj pesmi ljubavi oseća se neka disonanca, odnosno neka organska Kontradikcija. Očigledno, ljubav je stvar srca, — onoga srca koje pesnik hoće da dignc čak »iznad klonule glave«. No, nasuprot ovoj evidentnoj, činjenici, »dionizijska« ljubav se ovde manifestuje ne toliko izrazom osećanja, koliko izrazom »apolonskog« viđenja i snoviđenja. Istina, i sam izraz pesnikovog sna odgovara pesnikovoj osobenoj ljubavi koja se rascvetava u ekspanzivnoj druževnosti. Jer, Marinković odbacuje aristotelsku misao: da Svi imamo jedan svet kad smo budni, a svaki svoj kađa spavamo; on veruje u »združen san« (»Ugriz«). Svejedno, njegova reč ne izražava ljubav neposredno, nego posredstvom slike sna. Kao da je pesnikovo oko više ispunjeno ljubljenim likom negoli što je njegovo srce ispunjeno VOljenim bićem.

Ako Marinković i ne obuhvata svoj predmet celim svojim subjektivitetom, već u prvom ređu imaginacijom i vizijom, to jest pesničkom slikom, — ova slika za uzvrat obuhvata ceo predmet o kome je reč. Ona se širi po meri čitavih ljudskih dijapazona: život smrt, veliko — malo, i tako dalje. Jedan od

Prepev Stevana Raičkovića prema proznom prevodu Živojina Simića,

sa predgovorom

i komentarima

Borivoja Nedića, „Prosveta“, Beograd 1966.

-deseteračkog metra i strogo naznačene sheme slikovanja, povredio suptilnost Šekspirove misli i osećanja. S mnogo ljubavi i pažnje, Raičković je to blago čuvao i, da bi ga zaštitio, snagom svojih pesničkih pleća razmicao je tcsne zidove ı proširivao dužinu sluha, a tamo, gde je to smatrao potrebnim, usporavao je tempo kretanja uvrštavajući trohej na mesto jamba. | .

U četvrtoj, ili kritičkoj fazi, imajući na umu ono Što je pisac ovog prikaza, u SsVOm pomenutom 1eorijskom cseju, nazvao zakonom trostruke vernosti, naime:

a) vernost značenju originala, b) vernost muzici originala, i c) vernost duhu maternjeg jezika, Živojin Simić, s obzirom na tandemski posao, s pravom se ograničio na kritičku ocenu prvog zakona vernosti, na analizu vernosti Raičkovićevog prevoda značenju teksta i OTIginalu. Ta je posao obavljen tako savesno, da sc prevedeni-prepevani soneti, u njihovom prvom celovitom prevodu na naš jezik na podvučju Srbije, mogu podičiti vernošću značenju originala kakvom se ne mogu pohvaliti oni strani prevodi-prepevi koji su nam došli du ruke.

Nemački prevodi Šekspirovih soneta, koji se odlikuju velikom preciznošću i tačnošću, uspeli su, da se grubo izrazimo u postocima, sa-

čuvati oko 85-90 procenata sadržaja originala.

OL LLJLLLLUJJJIIJ IdvVz17–%79# T | _______o O ip a i

„SAVREMENA PROZA“,

priredio

Miloš I. Bandić, „Nolit“, Beograd 1966.

sintetička, u izvesnom smislu apsolutna, u stvari postaje, jednostrana, Apstrahujući pojedine elemente dela, izuzetno značajne u genezi književnih pojava, imanenina kritika, na primer, naročito zastupljena u ovoj knjizi, sužava svoj istraživački fokus nad fenomenom savremenosti, izvan istorijske realnosti literature, A jedino se u krugu te ı takve realnosti, u krugu jednog takvog književnog reda pojava, mogu Uuočiti ı proučiti stvaralački integrumi naših savremenika. |

Ako od Bandića, kao kritičara, ne možemo da očekujemo istoričnost, od njega, kao antologičara, možemo i moramo da zahtevamo istorijsko vrednovanje književnih pojava. Vremenski situirati jedno književno delo, dovesti ga u vezu sa ostalim književnim pojavama, slediti fenomen njegove promenljivosti umutar onog idealnog poretka kojeg, po Eliotu, međusobno obrazuju postojeći spomenici, — to nije posao samo istorijske kritike, to je, rekli bismo, ideal svakog antologičara.

Antologičar, dakle, mora biti pre svega istorik literature. Njegov književni (estetski) ukus potvrđuje se izborom, a izbor najbolje pokazuje»da li neko ume ili ne ume da istorijski misli. To znači da izuzetnost njegovog ukusa i značaj njegovog izbora zavise uglavnom od toga

Antonije ., Marinković: „NEDOGLED“, „Bagdala“, Kruševac 1965.

ovih dijapazona prisutan je i u pesnikovomi lirskom autoportretu, koji se daje sažeti stihom: »Bič i čigra vuk ı jagnje«. Pretpostavljajući da je realitet jednak totalitetu, kritičan čitalac morao bi zaključiti da ovakav obuhvat totaliteta daje Marinkovićevoj tvorevini obeležje izvesnog poetskog realizma. Pri tom, Isti raspon sadržine rezultirao bi odgovarajucin. naponom izraza i dejstva. A taj napon, sa svoje strane, intenzivirao bi onu svojevrsnu »dionizijsku« radost koja zrači iz pesnikovog viđenja i doživljaja.

U težnji da obgrli ocrtane raspone, Marinkovićeva pesnička slika u suštini odslikava ljudsku stvarnost, pa se time kvalifikuje i kao određena poetska istina o čoveku u svetu: o ljubavnoj čilosti usred paljevine (»Buktinja«), o durašnom življenju uprkos smrtnim pretnjama, i tako dalje. Samo, čuvajući karakter i kvalitet istine, ova slika obično ne dostiže uivo misli, ukoliko to nije nivo klice. Bilo da zadržava ili da nadvisuje stepen slike, ona u svakom slučaju potvrđuje život. Ova potvrda se objavljuje, na primer, i naročito, arhajskom vizijom metamorfoze. Pri tom, iako ne dostiže visinu poetske misl, Marinkovićeva afirma-, tivna vizija života prevazilazi banalno izjednačenje života sa egzistencijom. upravo — sa Sstatičnim postojanjem; u njoj se življenje ocrtava kao heraklitovska reka postojanja. Ta dijalektička potvrdn Života, ta potvrda životne dijalektike, uključnje u svoj krug i dramatičnu dijalektiku otuđenja i mneotuđivosti; tačniie: ona podrazumeva suštinsku neotuđivost čoveka usred otuđenog, onečovečenog sveta. Mada kon-

arazmani aernunu arenu ranama ruga uumuurstr prerrermumreree Or ari ir Spa rerna ram ao iii are aa aaa aaa rez ezere_

(Na umu imamo prevode A. V. Šlegela, Emila Vagnera i Tereze Robinzon). Vrlo lepi i tečni prevod Samuila Jakovljevića Maršaka na ruski sadrži, prema našoj oceni, otprilike 80-85 procenata od značenja originala, Francuski prevodi, koji su nam bili pristupačni, nisu stiho-

vani. Najuspeliji od njih je prevod Fransoa '

Viktora Igoa koji se odlikuje vrlo velikom tačnošću; na žalost, kao što je već rečeno, on je preveden u prozi.

Tandem Raičković — Simić uspeva, u Pproseku, da obuhvati oko 95 procenata od bitnog značenja originala, a u najboljim prevodima i do 98 procenata, što je verovatno najveći procenat vernosti značenju originala kada je

reč o tako uskoj pesničkoj formi kakva je šek-

spirovski sonet.

Kada ovome dodamo i činjenicu da je i treći zakon vernosti, vernost duhu maternjeg jezika, udovoljen u najvećoj meri, tako da se pomcnuti prevodi soncta na naš jezik čitaju gotovo kao da su nikli upravo na našem jeziku, onda uspeh Simića i Raičkovića, u pogledu prvog i trećeg zakona vernosti, možemo s pravom izdići iznad domašaja Danka Anđelinovića koji je prvi na naš jezik preveo sve Šekspirove sonete, na području Hrvatske, i to u stihovima. Njegovi ·prevodi Šekspirovih soneta, za razliku od njegovog uspelog prevoda Šekspirove poeme »Venera ı Adon« u većoj meri odstupaju od značenja originala i čitaju se kao mukotrpni

prevodi. Veoma ozbiljno shvatajući značaj pravog pesničkog prevođenja, pisac ovoga prikaza

imao bi, ipak, izvesnih dobronamernih zamerki Raičkovićevom prepevu u pogledu drugog zakona vernosti — vernosti muzici originala, u želji da ovaj zaista lepi napor Simića — Raičkovića i u tom pogledu učini tako reći savršenim. Nastavak na 4, strani

Dr Ranka Kuić

da Ji je neko, kako bi rekao Miodrag Pavlović, integralno prožet osećanjem istorijskog smisla književnih pojava, i smislom da im u trenutku nastajanja odredi proporcije.

Taj istorijski smisao za proporciju Bandić nema i to je definitivna činjenica. On zaboravlja da literatura traje dugo ı da će naduvavanjem pojedinih literarnih oluja uznemiriti samo »male brodove koji se sada ljuljaju na moru«. U čemu se sastoji taj smisao za Dproporciju? Ako kažem da sc on sastoji, pre svega, u izboru stvaralaca koji su svojim delom dokazali svoju prisutnost u istorijskom kontekstu naše literature, da li će to biti dovoljno? 1}i je možda neophodno u ovim razmišljanjima poslužiti se logikom broja pa se upilati: nije ji simptomatična i tendenciozna prisulnost tolikog mnoštva kritičkih tekstova o književnom delu nekolikih posleratnih pisaca (Davičo, Ćosić, Ćopić, Koš), za koje mi kažemo da predstavliaju specifičan vid savremenog književnog standarda. Šta je to savremeni književni standard? To je, po svemu sudeći, srednji domet literature, nadmoć jednog u suštini prosečnog literarnog efekta: ponekad zanimljivi eksperimenat u traganju za funkcijom književnih formi (satirikom Eriha Koša), ponekad leksički bogati atavistički prsten seljačkog mentaliteta (Ćopić), najčešće surogat za savremeni vid epske forme (Davičo).

Tačno je da prozni standard obezbeđuje izvestan. nivo. Ali kakav nivo? Nivo pismenosti? Samo onaj narod čija literatura nema romanesknih tradicija može biti zadovoljan takvim nivoom. Izvesno je, dakle, da standard pretpostavlja i iedno, nazovimo ga tako, stvaralačko dno, iedno imaginativno poreklo kojc nas uverava da je osvojen nckakav književni prostor u kome možemo da živimo ali ne i

Nastavak na 11. strani

Miodrag Jurišević

statuje: »do sebe ne dostižem«, pesnik uviđa da njegova ličnost i druga ljudska osoba, čak i kad su samo »dve lutke od voska«, ipak ostaju »okrenute licem u lice«, što znači—- ustremljene međusobnom zrazotuđenju. Marinkovićeva istina o ljudskoj stvarnosti, uglavnom, nije razvijena u pesničku misao, nego je »uvijena« u oblik neposredne vizije; uz to, pošto nije »šaržirana« i osmišljena razgranatom idejom, sama ova vizija nije sublimisana u poetsku simbol, koji bi Marinkovićevom stihu mogao dati uđarnu, delotvornu konciznost krilaftice,

. Bez obzira na to, pomenuti stih mipošto nije lišen nekog delotvornog potencijala, koji se ovde stvara fermentacijom pesničkog saznanja u jedno ljudsko htenje. Može biti da je dijalektički put ove fermentacije označen samim nizanjem ciklusa. Etapu »teze« na OZnačenom putu činio bi poetski san: otvaranje nedogleda kroza san. Etapu »antiteze« predstavljala bi prozaična zbilja: iskustva, uključujući tu i »plamsanja«, koja ponajviše liče na odbleske ratnog požara i zgarišta. Konačno, etapa »sinteze« kao svojevrsno »preplitanje« iskustva i sna: »izlaz«. Exodus bi bio čin koji poetizuje stvarnost realizujući pesnički san. Samu neophodnost čina implikovala bi činjenica da čovekova mogućnost — nasuprot opštem predubeđenju — premašuje njegovu VOlju. Otkrivajući i obznanjujući tu činjenicu, Marinkovićevo poetsko saznanje stimuliše volju i akciju, orijentisanu na potvrdu ljudskog

ota.

U potoku Marinkovićevih slika nesumnjivo se odražava osećanje, ali taj potok upija više svetlost i boju osećanja megoli njegovu temperaturu. Izražavajući ovakvu imaginaciju, pesnikova reč intonirana je kao pesma vitalne snage. U ovom slučaju, pesma čovekove Životne snage izgleda naglašenija i sugestivnija nego umetnička snaga same pesme. Istovreme-

no, zbirka »Nedogled« opravdava pretpostav- .

ku da je njen autor sposoban da poveća umetničku potenciju svoga stvaranja, to će reći —

da svoju pesničku sliku proširi prema protivu- |

položenim ivicama poetske lepeze: prema neposrednijem osećanju 'i razvijenijoj misli.

Radojica Tautović

3