Književne novine

POEZIJA

Nada IVELJIĆ

Buffetov klovn

KUPOCJENE su move stva?i | Sačuvame još više

Sačuvali smo sebe iako ispod, svake cijene: umorni klovn i ja poslije svih selidbi

Iza njeg je mrko mebo Meni s leđa, kreč

Na njemu, se poznaju tragovi čavala Na meni gotovo mišta

Već odavna, smo se zarekli da me pblačemo bred, publikom Tyeba sačuvati ostatke zdravlja za smyftni skok

Gleđajući se tako u oči svake večeri šut”mo

o ljudskoj djelatnosti o najmodđeynijem, „Weltanschauungu“ o strahu i u strahu

šutimo

Tek on pravi svoj smytni salto a ja svoj smrtni saldo prije počinka

Licem uz mač

O VA LJUPKA breskvinmw grama njiše se u lakom, zamahu, mača

Ne moram maročito nastojati da to vidim Još gore ako se protipim,

Ljepota ovog svijeta u mekom, nepredviđemom, čast postaje mač bod grlom

O tom ne odlučujem

Jedmako boli + primicamje i odmicamje, jedmako svršava

O tom ne odlučujem

Njišt se, njiši, grano breskvina Kad dođe čas imat ćeš moj obyaz Njiši se samo 1 ne žali

Ne želim daa bez uzvrata

O tome ja odlučujem, Otrijeznila se. jedna rana

(OOTRIJEZNILA SE jedma ramo iš sada je sva suvišna

Odrekla se noćnih. mama

Mjesečeva vina kišna

Ne mari za dodir zvuka mi za otrob boja više

A i nije mišta više Niti jeca miti diše

Prije se ·bar ramom zvala po ožiljku mesargledamom

A sad takva trijezna Tana makazma je ma gdje bila nmakazna na živoj YTuci nmakazna ma srcw, strasnu

Da i zvijezde — u mjoj gasmu Da i cvat sam — u mjoj Ueme Odrekla se sebe, meme

Nit se spasti mit propasti

Ko da vrijeme izaziva:

Nitko, mi ja vječno živa.

I što s njome kada meće da se liječi mi opija

ni uz očaj da se svija, nego tanka kao zmija

što puže sred prašme ceste želi nestat kakva jeste

“A me može kakva jeste a ne može kakva jeste

Milenko VUČETIĆ

U · pesnikovoj ruci

SNEGOVI ledeni bregovi podumavski vetrovi pesme alkohol vrime motvi smovi

razbijeni mesečevi zraci gusayski zmaci iskidame tyvake:' sunca grudobolni oblaci

ponoćmi zvižduci domaći lavovi pripitomljemni aa vuci kordiljeri alpi i katakombe u pesnikovoj Tuci

Silazim u podnožje pesme

GS ILAZIM u podmožje DĐesme hoću da vidim, pesnika

u obučemim prašumama

malik ma starmski kamin,

jedam sedi mudrac deli savete i oceljene rane se vYaćaju tišimi sedi mudrac traži pomoć

Nevreme

pt5MA SE GUBI u meobičnim, dubinama, 5 aeći se sakvipaju u osušeme lUvade oči ukrademe svitahju umiru,

đani \ikorenjemi u, smeh mestaju

vetrovi kidišu, ma prolaznike

čas mezapamćenog vremeno, kuca wa Vrata

4

aaa air rerrruer a rar mi arm arrr ema raurzuzermareansrruu rar iareerer eine zri aT

Stanislav Ježi Lec

Neočešiljane misli

„Bagdala“, Kruševac 1966; preveo Uroš Glovacki

AFORIZAM je u literaturi jedan od femomena našeg vremena. Aforizmom se maskira vic i dosetka, parađoks i groteska, on ljubazno prima i nosi poruke ironije i sarkazma. Zahvaljujući ubrzanom i nervoznom tempu aforizam, kome je potreban samo minimum vremena i prostora, blista u punom sajaju.

Poljski pesnik satiričar i humorist Stanislav Ježi Tec iđe u najpoznatija imena svetskog aforizma. Njegove briljantne, oštrobriđe iskrice stekle su popularmosšt na stranicama mnogih listova; kođ nas se takođe već gođinama objavljuju njegovi prilozi, iza» zivajući sve veće inieresovanje čitalaca. Moglo bi se čak zaključiti da je Lecovo stvaralaštvo nemalo uticalo ma aforizme naših humorista i satiričara, vršeći na taj način plodđonosan uticaj svojstven velikoj llteraturi, Lecovi Kratki, dimenzijama minijaturni tekstovi dovinuli su se do istinske veličine, nađmašujući izvomošću svoje iskustvene filozofije, svežinom opservacije, progresivnošću i nesravnjivo elsplicitnim izrazom mnoga obimom neuporedivo veća dela,

Aforizam je nemoguće posmatrati izvan 'wremen=> skog MRonteksta, Lecove „neočešljane“ misli žiVe u simbiozi s našim danima; vreme se ogleda u mjima, a njegov lik je naizgled varljiv. No žiža je uvek” upsrena prema nmnajkarakterističnijem mestu, u majbolniju tačku, Lec je uvek na svoj način angažovan. Ako bismo, međutim, lslovno Ybrihvatili astayovremsku teoriju da pisci treba da budu lekari društva, onđa ćemo Leca najpre uvrstiti u zubare, On se laća bolnih mesta, njegovo reagovanje je brzo i rađikalnmo, a pristup svakom problemu maposređan, in medias res, odbacujući sve što u najkraćoj linijl ne vođi cilju, :

Mod Leca se prepliće interesovanje za opšte, Večite probleme s podjednako snažnim i dubokim in+ teresovanjem za svakodnevna zbivanja. Izaziva divljenje piščeva sposobnošt da kroz jJeđah momenat, detalj, pronikne do same okosnice problema, đa iz gomile važnog i nevažnog izvuče bitno, što onda prezentira čitaocu ogoljeno, bez ičeg suvišnog, Ovakav postupak iziskivao je svakako svojevrstan napor. Lecov' izraz ostavlja dojam lakoće, no pri bpažljivom „posmatranju uočavamo brzinu reagovanja, sposobnost da se misao uhvati u samom letu, da se trenutno bretvori u ftrajmo bez gubljenja osnovne lakoće, ukratko napor da se iskričav sjaj duha zarobi u reči uz najmanji mogući utrošak materijala. Reč u ovim aforizmima poigrava u mreži svoje višeznačnosti, „U početku je bila Reč — a na kraju fraza“ kaže Lec i do kraja uspešno odoleva ovoj opasnosti.

Stanislav Ježi Lec ostvario je svojim minijaturnim remek-delima uzor savremenog aforizma, našavši već nastavljače, pođražavaoce i imitatore, Zato svakoga puta kađa se budemo vraćali izvoru savremenog. aforizma, .svetlacima poetičnosti našeg doba, nailazićemo i na. ime „ovog poljskog pesnika i šatl-

ričar

Ivan BOP

Žan Kokto

„Bagdala“, Kruševac 1966; preveo Nikola Trajković

ŽAN KOKTO je jeđan od najznačajnijih i majimteresantnijih francuskih savremenih pesnika. Zmačajan je kako po tome što je ostavio brojna i izuzetna umetnička dela, tako i po svome izvanređnom uticaju na publiku. On je, naime, bio pesnik koji je uspeo da svoj ukus, svoje težnje i misli nametne čitaocu. Tako rođen 1891. godine, on je po mnogo čemu izraziti pesnik francuske movije poezije.

Koktoova knjiga „Raspinjanja“, koja je dobila naslov po istoimenoj poemi, iznosi pred nas čitavu jednu

· IDLO KNJIMA

antologiju savremenih broblema 1 njihovih odgo netki. Kokto, ne birajući umetnička sredstva, u sVOjim stihovima „meša“ Apokalipšu, Rim, najobičnije filmske igre slika i slično.

I u ovome svome delu Kokto ostaje dosleda;n svome tipu kreiranja i, kao po trađiciji, njegov uvek „zamišljeni“ svet prisutan je u svakoj reči, slici, gestu ili iđeji junaka i, u krajnjoj instanci, u svakom raspletu, Pa čak i u njegovoj poemi „Raspinjanja“ (mada ovu knjigu ne čini samo ova poema) osećamo taj, njegov „zamišljen“ svet, samo što se ovom poemom taj svet projektuje i na budućnost. Ujedno, to i jeste jedan od bitnih razloga što ona poseduje boju ljudskosti i istinitosti, što poseđuje kvalitete koji njegovu urođemu poetičnost intenziviraju.

To je, ujedno, kvalitet koji obnavlja snagu naše emocionalne vezanosti.za poeziju Žama Koktoa, pesnika koji je iz čvrstih okvira klasike „uletao“ u savremenost, svestranog umetnika koji je bio glumac, režiser, prozaista, slikar i, nadasve, pesnik prefinjene osetljivosti.

Predrag DRAGIC Ivan Katušić

Treba putovati — mne treba živeti

„Naprijed“, Zagreb 1966.

TĐUTOPISI I FELJTONI, ovako dramatično i toplo preporučeni od izdavača, na prvi pogled mnogo su obećavali, ali, kao po nekom pravilu, malo su dali. 'TLišeni mašte, dubljeg doživljavanja sadržine oni zavaravaju turističkom' radoznalošću, ponekim lirskim detaljom, kritičkom strelicom, lepo pronađenom ironičnom Žžaokom, Kratko svetlucanje traje koliko ! život svitaca. Pažljivo oslušnute rečenice trepere u sluhu ravnođušno i prepoznavajući. Klize površinom života zadovoljavajući se da skidaju samo penu, nemoćne dđa se osobenije iskažu, Muku muče da se otmu stilu i jeziku movina. Ova je knjiga slična onim koje: ostare pre nego što ugledaju sveta.

Svoje putopisne impresije Katušić saopštava načinom i manirom koji je uobičajen, nasleđen od ranije putopisne lektire, Prepliće prošlost i sadašnjost, nekad jetko nekad melanholično beleži nemar i zaLDorav savremenika, Obilazi muzeje, znamenita mesta, zadrži se na zanimljivim mestima, zapuštenim grobljima, vraća se retrospektivno u prošlost, oživljava ličnosti istorijom ili neuspelo maštom. Čini sve oho što su činili 1 drugi putopisci kad se nađu u velikom, belom svetu, Naravno samo se najbolji pamte.

Pariz, Ženeva, Beč, Rim ,.. ima ih još u pasošu, ali ovo su najviđenija mesta, U Parizu, između osštalog, traga za Matošem i nije ni prvi ni poslednji koji se seća njegove pariske nemaštine, violončela i stemica. Piše feljtone o Korbizijeu, Džemsu Bondu, razgovora sa Felinijem. Proluta i našim podnebljem, na» đe se u Nazorovom zavičaju... piše o Tinovim noćima na periferiji Zagreba,,. ·Oprašta se od čitaoca bajagi poniranjem u svet autora:i ličnosti. kao Što, ej Krleža, Matoš, Švejk:.:. Paaa Na ai i a CS Pr

U šarenilu novinskih naslova većina ovih tekstova malazila je sigurno svoje mesto i čitaoce, Ali, za knjigu koja se ne miri da živi od sunčevog izlaska do zalaska, to je malo.

Emilijan PROTIC Stanislav Šarić

Svmphonia GOuasi eroica „Zora“, Zagreb 1966.

PRVI ROMAN Stanislava Šarića predstavlja dvostru> ki eksperimenat jednog već zrelog pisca, FWsperimentišući literarnom formom Šarić pokušava da komponuje roman kao muzičku simfoniju, Njegov dnevničko-ispovednički oblik pripoveđanja nema hro-

NEPRIEVEDIENJE KNJIOIP

Liviu Rebreanu

Ćuljandra

JEDNOM FRILIKOM, zaigravši ćuljandru u ludjačkom vihoru usplamtelih tela i uz strasne Vvriskove h urlike, Puju Paranga izabra sebi lepu i mlađu seljanku Madalinu za ženu da bi popravio po želji svog oca PFolikaroa, kod svojih. naslednika finu bojarskti krv. Tako počinje priča o Mađalini koja postaje, pošto se vaspitala u ciriškom 1 pariskom pansionu, Madlen Faranga. A roman počinje tragičnim svršetkom Madalininim, koji je ujedno i početak Pujuovog duševnog rastrojstva, Razvratnik je zađavio svoju vernu ženu. Bez razloga i povođa. Ko je zapravo on i zašto ju je zađavio? Puju Paranga samoanalizom otkriva

nepoznate strane svoje ličnosti i rasvetljava svoj

zločin ležeći u duševnom sanatorijumu očevog prijatelja, gde je trebalo da dobije uverenje o svojoj duševnoj neuračunljivosti, da bi tako izbegao zasluženu kaznu, Zabluđa je verovanje da je mogućno premostiti provaliju između seljaka i bojara, Mada linina setna pokornost nije znak ljubavi nego je znak njene udaljenosti i njene stvarne nepokornmosti, On je nosio u sebi rušilačke masone, nosio je klicu zlo-

čina, on je sam žrtva jedne degenerisane klase. To su zaključci do kojih dolazi Puju, a tako misli i autor romana, Pretražujući svoju prošlost, suočen sam sa sobom prvi put u. životu, advojen od sveta U čijoj je matici đotad živeo, Puju sve primetnije korača u susret svom luđilu, Posebno ga je proganjao ritam i korak ćuljandre koji mu nisu izlazili iz glave niti su mu dali mira. Igrajući ćuljanđru osetio je ljubav za Madđalinu, a nastavljajući igru u sanatorijumu za” počinje sigurno svoje ludilo. Uverenje o duševnom

rastrojstvu moglo se izđati a da ono pritom ne bude falsifikat. · Ovaj roman od velikog rumunskog pisca Liviua Rebreanua (1885—19044) ne spađa u njegova vrhunska umetnička ostvarenja kao što su na primer „Jon“, „Buna“ i „Šuma obešenih“. Ali je on značajno ostvarenje u književnom delu piščevom, a po temi i načimu obrađe znači, donekle, jače obeležavanje jedne struje u razvitku rumunske literature. Roman se po»javio 192327, tri godine posle snimljen je po njemu prvi rumunski zvučni film, a preveden je na francuski, italijanski i portugalski a u Rumuniji do 1946. godine doživeo je seđam izdanja a osmo ove gođine.

Tako nije knjiga novog datuma mislimo da ne bi bilo kasno da se pojavi na našem jeziku,

Velimir ROLUNDŽIJA

mološki redosleđ, nego logiku muzičkih fragmena organizovanih u simfonijsku poemu. Muzičkim ga, konima potčinjava se i piščeva obpservacija, koja je više zvukovna nego vizuelna, Fino osećanje ma zvuk | mirise u ovom romanu nameće a50Cljacij,, na Džojsa, utoliko jače ukoliko se dublje pon\re u dvostruke tokove svesti Šarićevih junaka, U tom smislu piščevog prevođenja vizuelnog doživljaja u zvukovni u ovom romanu možda i nije eksperime, nat, nego izražavanje Koje se spontano nameće, Mu. zika je svakako bliska Šarićevim osećanjima, kroz nju se on, očigledno, prisno izražava.

Međutim, kao pokušaj autobiografskog TOmaAna „Symphonia quasi eroica“ je i pobeda ", u isto vrem, slavan poraz, Nikako se ne bi moglo reći da je ovaj pokušaj poraz zato što se U njega UložilO malo na. pora | smisla za stvaranje. Naprotiv. Trud Pikca, njegova zrelost, erudicija i dar, u jedva kom Tetku ovog romana padaju ispod nivoa jednog boštenog | ozbiljnog stvaralačkog posla. Veoma, veoma ozbiljno se poduhvatio ovog napora Stanislav Šarić, Njegov neuspeh je više u pokušaju da u Butobiografskom romanu iznese autentičnu autobiografiju do kva. teta literarnog, da od nemogućnog učini mogućno, Rezultat ovog napora su autentične stranice o na. poru čoveka da buđe čovek, da iziđe iz zatvorenog sebe u svet, ali i jedan dokaz Više da se iskustya Tonija Kregera sve više potvrđuje kao nepremostiya istina. Dosledno shvaćena autoblograflija danas liči ny korak pisca protiv samog sebe,

U ovom romanu, na sreću, samo s5U fragmenti zutobiografski u lošem smislu te reči. Veći njegov deo je prava literatura koja izaziva višestruko poverenje, Ako njegova literarna forma već na prvim strani. cama nagoveštava eksperimenat, njegova humana poruka, lišena svake patetike, drastična u svojoj najintimnijoj istini o čovekovoj nemoći i snazi, raz. bija svako podozrenje u prirodu Ovog eksperimenta, „Symphonia quasi eroica“ pridobija svojom huma. nošću, svojom idejnošću, širinom za sve ljudsko | vraća staro, dobro poverenje u literaturu koja ja upućena čoveku i koja je zbog njega i stvaraha

Gordana MAJSTOROVIĆ Meho Rizvanović

Ulazak u can „Svjetlost“, Sarajevo 1965,

KADA JE PESNIK vezan za one ođsjaje života koji me traže svoju polaznu tačku, onda on nalazi svoja pesničko ishodište u stvarima oko sebe — poreklu i iskustvu poezije. No kađa on u svom stvaralačkom postupku ne uspe da uspostavi neposredan ođnoš prema stvarima, jer ga oblici kretanja promena za• uvek opsene, onđa on odražava samo prirođu stvatl,

Tako je pesniku Rizvanoviću odstupnica u hačinu poetskog izraza s jedne strane bio doživljaj vezan neposredno za prirođu i njene pojave, a 5 druge strane individual.zacija njenih apstraktnih _doktrina putem njihovog prevođenja u svoju sopstvenu lič. nost. Pesma počinje ili slikom koja treba da pokaž jeđan ugao sagledavanja prirođe — unutarnje ra spoloženje pesnika — Ili atmosferom, bolje njenim nagoveštajem, u kojoj pesnikova misao postaje u• jana i uskovitlanha a osećanje počinje da se OMA u- seti i čeznuću».-Pesmu· čini naizmenično smenjiva nje slika vezanih za pejzaž rodnog podneblja, OS čanja koje čist doživljaj može da probudi (obično le unutrašnja atmosfera pesnikove prirode vezana ra prozračnost svitanja i tamu noć., jutarnje magle zvezđane noći) i pesnikove „napetosti“ koja je po sledica njegovog svesnog otpora prema složenosti prirođe kao isečka vezanog za ugao gleđanja. Zato je pesma gotovo uvek samo jedan nagoveštaj. bura slika i smeše pomućenih misli i čistih osećanja koja je prošla, — simbol onoga što pesnik ima da saoDpšti kao svoju svest. Simboli su inače i strukturalno sređstvo — direktan prelaz od slike ka doživljaju 1 osećanju. Nekiput su oni đati sa osećanjem more a nekiput su dosta naivni. Metafora je drugo sredstvo pesničkog izražavanja. Ona je najuspelij. deo Rizvamovićeve poezije jer je najneočekivanija i najskri• venija, a opet, izaziva čuđenje — šokira, Rizvanović ima svoje „stalne epitete“; takođe ima ' stalne sim-• bole: zlato uvek označava podne, čelo uvek označa• va jeđan usamljenički napor, čak i nemoć onoga koji misli, ruka je tu da uvek afirmiše — njoj je data sposobnosbt da opredmećuje apstrakcije, usta naročito ugriz, jer pesnik čas grize zemlju, čas n» bo, čas smrađ trule šume — označavaju najbliži do dir Ba stvarima, sunce je ruža neba, oko je neim merno sposobno za svekolika primanja, vetar odre đuje kretanje i trajanje, spirala je tu da ođređi relativnost. '

Osnovna osećanja, osnovne etičke vrednosti, snovni doživljaj sveta, kreću se između tamnoki svetlog, radosti i tuge, dobra i zla. Odnosi i kol" strukcija koja fh nosi dati su i metođom koju stupa simbolizam i girealističkim postupkom, PO nekađ u sve ovo pesnik unosi rimu što je nasilje nad formom i muzikom stiha.

Bez obzira što su pesniku bil važniji doživljaj sveta 1 poruke, opšti utisak je da je forma ove Pp“ ezlje nadvladala „sadržaj; prvo se nameću slike, zvuci, mirisi, boje, kao konstrukcloni delovi, pa onda konstrukcija pesme, a napose se vidi pesn'k ! nje govo inđiviđualiziranje sveta na prostoru omeđenom i omađijanom rođenjem i srašćivanjem,

Borivoje MARKOVIĆ

Brana CRNČEVIĆ

PIIŠITRBĆUTII

Život ispunjen snovima to je glupost, mnogo je bolje kad su snovi ispunjeni životom.

Svaki Napoleon mora da zna da će biljno i životinjsko carstvo trajati duže od njegovog.

U kakvom je stanju vaš životni put? Možda bi ga

trebalo popravljati?

Ono što je najbliže srcu često je najdalje od mozga. Trebalo bi da smrt bude kraća, ne isplati se umreti

zauvek.

KNJIŽEVNE NOVINE