Književne novine

· KAO JEDNA od knjiga biblioteke

MITA

DAVNO JE TO BILO kada je pesnik Kits proklinjao Njuina zato što je veliki naučnik »uništio« dugu svodeći je na prizmu. Od tada do danas, odnos umetnosti i nauke preokrenuo se Za sto ı osamdeset stepeni: njihovo ladašnje, međusobno odbijanje preobratilo se Lana a mnije uzajamno prožimanje. Na pla-

>—aVaus KR ai i) ONI ž : RNS) atom slučaju na strani na-

Ke GO glavid i „ovoga prožimanija javvlokad aje ibernetika. Kako nas TorBović Dba. ı »Jedma grupa naučnika Je tu novu

O Miecipi S CipIimu definisala kao »interljdnja-i prepoba aignala U i Drocesa, upravljanja i pre; sigmala u tehničkim i bi en Sištemimac. Odmah valja EO NOM ed 1nicija izgleda adekvatnija od m ali eta, Ja od mnogih Pod impulsom narna saradnja daleko bj i NI 9 1 “matematičkih nauka, Spazi lokrug kulture, pa i život. Kao teorija upr

kibernetike, interdisciplikrug prirodnoODO se na čitav dei eli 1 ·onomsko-socijalni bila primenljiva kako u tehnici Kako O Li DO EP. VA O KO ı u policii a aa a .brouzrokovani inte ža kbez obzira da. li ie i objekta u suštini su isti, Ričkt, aređaje Za GPravljni čovek ili mehanomsko-tehničkoj "primeni, ODA upao ua Šo veka ala , | a COSs dalo 72 Tadno mesto u klasičnom ZA) , i eži da prevaziđe tradicioLa O RGB. Što je takođe bitno, kiber ja privrede teži kolektivigaciji DOŠIO

samu POO OB Čimi zaviepgan ME no, od »kolektivnog napor i i PO die 5 a«, a »sve manje

od individualnog napora radnika«. ŠRI . S obzirom na ovu univerzamu vrednost i neophodnost kibernetike, svaki savremeni čovek suočava se, Svc više, sa urgemtnom, Vitalnom) potrebom da upozna fu interdisciplinarmu »disciplinu«, kao i mjen odnos sa čitavom kulturom. Naravno, sa istom potrebom sreće sc i čovek koji se, ovako ili onako, bavi literaturom i" umetnošću. Može biti da je ta potreba za njega jOŠ i vitalnija no za mmogc druge, budući da kibernetički automati ozbiljno prete da zamene ljudsko biće u fumkciji roizvođača umetnosti: nemački estetičar Maks enze već je pokušao da pomenute automate osposobi za pisanje slihova, upravo za stvaranje »elektronske poezije«. Ovu pretnju, uostalom, još ramije su naslutili meki od najvidovitijih pesnika. Recimo, Viktor Igo koji

e aa Say eo a ia a

\O JEDI) ( »Tragovi«, koju izdaje književni klub Radničkog univer-

· piteta »Đuro Salaje u Beogradu, pojavio se i

roman Blagoja Kojića »I đavo zajaha gospoda

.boga«. Blagoje Kojić je član toga kluba. On

peru i hartiji, knjizi, posvećuje, časove svoje dokolice, dok je životni poziv vezao za kamion, za neprestano Krstarenje drumovima, bu-

„ku motora, miris ulja i benzina. On je šofer i

*

Svet Kojićeve

Sigurno, čija smo imema

pisac, i tu činjenicu treba pomenuti isključivo zato da bi se podvuklo u kojoj meri njegov ro-

„man odiše autentličnošću koja nije mi nebitna ni nevažna književna vrlina i da bi se shvatilo „.koliko su profesionalna životna iskustva poslu· žila kao neposredno izvorište jednog iskremog

književnog govora,

· Junaci Kojićevog romana su vuzači teških kamiona, U njima, po divljem planinskom bespuću, oni prevoze feret za jedno gradilište. Odvojeni od sveta i u čežnji za svetom oni svoj život svode na rad i opasnost. To je milje kakav se u našoj literaturi ne sreće često, to su junaci kakve ova literatura ne poznaje. Kroz svakidašnjice, međutim, na specifičan način i u svojevrsnim registrima, prelama se mnogo šta od onoga što prati sve nas u svakidašnjem koračanju za nečim što se neodređeno i dvosmisleno zove ljudska sreća.

U Kojićevom romanu ima mnogo dramskog intenziteta; taj intenzitet daju sukobi koji se vode između ljudskih ambicija i ljudskih mogućnosti, između neuskladivih pojedinačnih interesa, između društvene prisile i ljudske pri rode. Silovito koračanje mjegovih junaka za svojim snovima postaje luda, besomučna trka za novcem koji se poistovećuje sa srećom. U novcu oni vide jedinu garantiju uspeba, jedinu mogućnost za ostvarivanje svojih čežnji. Ali put kojim oni bezglavo idu nije put ka sreći nego put ka propasti, Ljudska nezajažljivost

ercezunuII„LIIJ_JČA_AW|„\A„J|ČJA_|_A•..__A_JČAIAh(|AŠq•–H.IZČ.__APA•<[= nena

GENERACIJE ili pokolenja to svakako nisu. Pesnički maraštaji ili nekakvi novi talasi, još manje. Grupe estebskim principima 1 zajedničkim programom Vezane ~- najmanje. Kako ih god, međutim, mazivali sasvim je izveso da su se već i u ovoj, jednoj jedinoj deceniji koja se upravo zaključaje a četi sasvim javljivali nizovi pesnika, tri 1l i sa Tea iria izgovarali jedno za drugim tražeći među mjima zajedničke oznake. Radović, Timotijević, Simović, Ristović, pa Petrović, Kolundžija, Bećković, Marković, pa Stevanović, Rakitić, Milišić, Višnjić, u OVO ili nekom drugom rasporedu navedeni, u OVaKvom ili drukčijem sastavu, uZ još neke ma! kantnije pesničke figure koje stoje ZAŠBDO; van širih tokova, na svaki način SU donosili elemente o kojima se moglo govoriti sa određenom merom uopštavanja. Sasvim „Je, tako, očevidno da drugi navedeni miz pesnika i prirodom svog pesničkog postupka i neposredno izraženim interesovanjem za znacajne „probleme današnje poezije, kao što su mogućnost Ostvarivanja veze sa tradicijom i folklorom, sagledavanje artističkih šansi u angažovanju 4ANKtuelnim vremenom itd., može da deluje čitaocu najradikalnije sveže i novo. To je tim, očevidnije zato što su usmcrenj)a onih koji im pret hode i onih koji im slede bitno različita. Tačnije, ona su „bitno različita zato što često 74" jedničke i presudne probleme rešavaju posredno, uklapajući ih u sfere duha kojima su opsednuti, u predele imtimc koje istražuju i obelodanjuju, u ispitivanje vidova efikasnosti pesničkog jezika, i i . Milutin Petrović pripada najmlađim našim današnjim pesnicima, a njegova prva zbirka „Tako ona hoćec« odraz ie poslednjeg u mizmu nastojanja koje sam spomenuo. Njegov pre-

KNJIŽEVNE NOVINE

Za

le, pevajuci o fehničkom progres, gOVONiO da on »donne, en somme, — une ame 23 la machine et la retire a P homme«. Indirektno, ı možda nenamerno, takvu pretnju nagoveštava i Tomović kada konstatuje da »računski automati me obrađuju samo brojeve već i sVe Vrste simbola«. Jednu vrstu tih simbola čine, između ostalog, i muzičke note. U isti mah, bisac »Gemeze kibernctike« nagoveštava rešcnje OVO neuralgičnog problema, zaključujući Kod »aledano u celini, mašina i automatizacija ie nanjuju zahteve za kreativnom intervencijom čoveka u privredi« (ni u pesničko-umelničkoj proizvodnji, — moglo bi se dodati u duhu navedenog: zaključka).

Tomovićev spis, dakle, može da zadovolji aktuelnu kultumu potrebu o kojoj je reč. Otuda, on se ukazuje kao jedno od hranljivih zrma u gpolemoj plevi'današnje štampanc reGi, Na žalost, jato pisaca i čitalaca obično promašuje ovakva zrmma, mada po literarnoj plevi čeprka neprestano.

Tomovićevo »zrmo« sadrži neka naučno-popularna obaveštenja o kibermetici. Ova preko potrebna obaveštenja obuhvataju dva posebna, ali organski isprepletena niza mformacija: prvo, podatke o samoj kibernetici; drugo, podatke o njenim odnosima sa drugim oblastima kulture i društva. U prvom nizu

svoj poslednji san sneva u planinskim provalijama, u kršu kamena i čelika.

Ljudska sreća je jedna, ali su njeni putevi različiti. Tako je jedan junak Kojićevog romana poistovećuje sa snom o maloj auto-mechaničarskoj radnji, drugi sa čežnjom o novcu koji će mu omogućiti lečenje, treći sa zaradom kojom će konačno da isplati dugove, četvIti sa slobodom u kojoj će se bez ostatka, moći posvetiti svojoj najvećoj strasti — knjizi. } dok oni vode tihi rat između sebe i sa sobom, sa merom svojih ljudskih mogućnosti i bezmerjem svojih želja, njihov predradnik vodi isto lako rat sa sobom, sa njima, sa administracijom za njih. 1 njega na kraju puta čeka neuspeh, jer okolnosti u čije ga središte dovodi pisac pokazuju da je Kojić kao središnju temu svog

težni pesnički napor, čini mi se, koncentrisan je ma fiksiranje celina koje u njegovoj slici sveta, u odblicima koji se vide kroz njegovu sopstvenu dioptriju, u datom tremutku imaju osobit značaj. Kako nije reč o jednom od clcmenata mjegovog pesničkog postupka, već O njegovoj osmovi, to nam omogućava da saglcdamo ključne probleme njegovog pesničkog iz raza i da donesemo zaključke od opštijeg znaćaja za njegovo pesništvo, | Tražeći takve, matične — nazovimo ih tako — verbalne celine, koje zajedno sa svojim kon tekstom treba da deluiu određenom sumom ideja, mi prevashodno tragamo za on'm idejama- koje će nam nešto određenije saopšli!i o pesnikovom shvatanju smisla poezije u danas-

Kibernetič trebnik

Dr Rajko Tomović: »GENEZA KIBERNETIKE«, »Vuk Karadžić«, Beograd 1968.

svakog

mahode se, osim same definicije kibermetike, još i podaci o teoriji informacija, o automalskim mašinama, o algoritmu... Šta pružaju navedeni podaci? Ovde se na to pitanje može dati samo jedan prikladan odgovor: Pročitajtč »Genezu kibernetike«! U dopunu datog odgovora, možda bi valjalo kazati šta Tomovićevi podaci ne pružaju čitaocu, a Što bi od njih moglo da se očekuje. Naime, za razliku od popularno-naučnih prikaza kibernetike na stranim jezicima, ova knjiga nas me obaveštava o lako značajnim kibcrnetičkim „mašinama, kao što su Ros-Ešbijev homeostat i Rozenblatov perceptrom; uz to, ona uopšte ne beleži kibernetički pojam homeostaze, premda se ovaj pojam upotrebljava i u drusim disciplinama, na primer — u sociologiji mdc ga je primenio T. Parsons. | . Poređenje sa stranom naučno-popularnom literaturom otkriva slične praznine i u mizu podataka o međusobnom odnosu kibernetikc i drugih, srodmih, relevantnih disciplina, od Kojih se ovdć zanemaruju semiotika, bionika i teorija igara (pomenuta jedino u citatu iz »Velike sovjetske enciklopedije«). Ako nas utisak ne vara, pisac je bio preterano uzdržljiv u osvrtu na izvanredan filozofski potencijal kibernetike, koji izgleda prisutan u Dbitnom, interdisciplinarnom karakteru ove nauke, A baš tim potencijalom se majneposrednije ko-

Patos ljudskog poraza

Blagoje Kojić:

»I ĐAVO ZAIAHA

GOSPODA BOGA«,

Književni klub RU »Đuro Salaj« Beograd 1968. ;

romana potencirao patos ljudskog boraza, Verujući da kroz njega majpotunije može da izrazi neke od onih ljudi za koje se ne može sa apsolutnom pouzdanošću reći da li su junaci ili žrtve našeg vremena, jer njihove ideale grubo poriče živa stvarnost.

Kojićev roman je čitka knjiga u kojoj ima dosta primesa melodramatike. To je posledica jedne dosta uprošćene životne vizije, čije se bitne koordinate slivaju u neku vrstu modernog, naivnog romantizma. Kult snagz i lude hrabrosti glavne su odrednice tog tvrdoglavog romantičnog junaka koji je, i pored svih individualnih razlika (koje su razlike u ljudskom karakteru), prenaglašeno · prezentiran u jednom sudbinskom tomu. Đa bi svojoj osnovnoj ideji dao što zaokruženiji vid, Kojić životne

Vrline bez celovitosti

Milutin Petrović: »TAKO ONA HOĆM«, »Matica srpska«, Novi Sad 1968.

njem svetu, o njegovoj komcepciji pesničkog: poziva. Kada se zna da je to problem, tretiran dosta često u okvirima posmatranja smisla Čovekove egzistencije uopšte, kojemu Je. malo koji savremeni pesnik izmakao, nece biti imalo čudno što se njime bavimo i na Dprimcrima Petrovićevog pevanja. S tim, razume sc, Slo ovaj pesnik ta pitanja ne postavlja eksplicitno, kao većina takozvanih angažovanih pesnika, veću skladit sa svojim opštim pesničkim postupkom, posredno, upletena u znatno šIC, maštovitije, u umetničkom smislu živofnijc ikivo. Tako se iragovi te problematike, javljaju dosta često, iako se pesma, reč i neki drilvi mjeui golovo obligatni rekviziti mogu naći u čilavom mnoštvu pesama ovc zbirke, prva

riste humanitarne i duhovne discipline, pa i studija književnosti i umetnosti.

Označene praznine duguju sc, po SVOJ prilici, autorovoj sklonosti ka specijalizaciji, odnosno njegovoj nameri da svoje izlaganje ograniči na najspecijalnije, najimntimnije Jezgro kibernetike. Izgleda, međutim, da se takva specijalizacija donekle kosi sa onom interdiscipli-

'narnom, odista revolucionarnom integracijom

saznanja koju inaugurišc i ostvaruje baš kibemetika. Na poprištu duha, ova integracija nanosi porazan udar ućenjačkoj skolastici, što znači — tradicionalnoj esnafskoj specijalizaciji (koju je nedavno morala da naruši i francuska vlada obećavajući produžavanje »unjverzalne nastave« za dve godine). Najposle, biće da ista integracija daje konkretan smisao savremenoj Imtelektualnoj Komuediji, zamišljenjo u duhu Pola Valerija, a nagoveštenoj i oličenoj u figuri Leonarda da Vinćija.

Posle svih· nabrojanih zamerki, Tomovićeva knjiga ipak se vidi kao jedna od prvih lasta koja javlja da i u mašoj literaturi dolazi neophodna popularizacija kibermetike. I zaisfa, koliko jc predmet ove knjige naučan, toliko ie njem stil — popularan. Njen autor jc, uglavnom, uspeo da uskladi popularnost i. naucnost; on je svoje izlaganje srećno proveo kroz tesnac između mandarinskog skolastičkog rečnika i feljtonističke praznorečivosti. Međutim, kao što većina naših spisatelja i umefnika Jpnoriše kibernetiku, tako se i ovaj naučnik GEE dezinteresovao za umocinosi; ova je od. sulina nc samo u predmelu njegovog izlaganja već i u njegovu stilu.

Razume se, ni ta odsutnost me može da police onu dragocenu movost koju Tomovićev špis prezentira prosečno obrazovanom ćiJlocu; tškoj ona ni izdaleka ne obezvređuje O BOIĆOTO ukazivanje na odlućujuću kvalita-

azliku između klasične i moderne tehnologije. Taj znalački, pouzdani spis je naročito dobrodošao u sadašnjem irenutku kada se či ni da raste razmak između naučnog saznanja i masovne svesti. On pomaže da se taj kriti čan razmak preniosti. Otuda, »Geneza kibcrnetike« mogla bi da bude neophodan trebnik za našeg današnjeg čoveka, Pa i za onoga koil se zanima literaturom i umcelnošću. Za OVOga DOPOTOVIU. } Radojica Tautović

OGG uLuuU IG) }U0U40U{"“4"TT"________________ Aa ua ua a ad GO O ad i iii

krivulje svojih junaka u bitnim crtam: DPpoislovećuje. Onc krivudaju mneumitnom lomikom ljudske čežnje i ljudskog neuspeha, ı jedina razlika koja između njih postoji je cena koja se tom neuspehu plaća: za neke je to smrt, za neke bolno i neizbrisivo životno iskustvo. Takav postupak daje Kojićevoj knjizi naivnu jednoznačnost vizije i monotonu oporost iskustva hotmično pr.:lagođenog viziji.

Kojićev roman pisan je izrazito jednostavnom, govornom frazom, i u toj činjenici leže i njegove vrline i njegove mane. U deskriptivnim i narativnim pasažima 1a fraza Često ocdjekuje disonanino i lažno, jer nije uvek ~ prošla kroz proces nužno književno» oplemenjivanja. Saćuvala je jednostavnost običnog kazivanja, ali se nije oslobodila nespretnosti razgovornih šablona. U dijalozima, međutim, ona je sačuvala gipkost i bogatstvo specciFičnop 1 surovog i slikovitog, i Kojićevi junaci mnajautentičnije žive kroz taj svoj živi, grubi govor. Dijalogom je pisac o junacima i njihovoj romantičnoj suštini govorio Višc nego deskripCiJOm, Romanom »I đavo zajaha gospoda boga« Kojić se predstavio kao pisac koji je ušao u osnovne Tajne Kmjievnop zanata i savladao mnoge zamke književne pismenosti, kod kojeg je sposobnost opscrvacije poistovećena sa sluRom za vibracije svakodnevnog vovora.

Već sama činjenica što se Kojić nije upustio u pustolovna traženja koja bi prevazilazila ijegove mogućnosti potvrđuje nešto za litenaturu vrlo bitno: njegovu književnu trezvenosi. Roman Blagoja Kojića »I đavo zajaha gospoda Dboga« vodi zaključku da ovaj pisac nije icdan od onih književnih amatera koji su zalutali u literaturu, nego da mu je u književnosti mesto.

Dušan Puvačić

A ALLUULLLULUUJLJJUUJJCIdđdo e v1|1]1 || ___________ "Lp Jagagn

pesma koja, gotovo ša sigurnošću možemo da tvrdimo, govori o samoj pesmi, jeste »Govov«: Tišina pesme

posle jescni

posle kiša

silazim u klisuru

la uzjašem reku

ona zapljuskuje obale

prohođaću

ostaju kristali

na tabanima

udruženi

kao naušnice

okrenuvši se prema izvoru

ugleđah mal

mahanje ljudi Izuzev prva tri stiha i četvrte strofe koju čime četiri stiha, a koji kvalifikuju jednu situaciju, odnosno formiraju jednu sliku, malo šta u ovoj pesmi deluje jedinstveno. Poverimo li se asocijacijama kako bismo utvrdili vezu izmudđi ovih verbalnih celina u kojima gotovo ni dve reči me dejstvuju svojim izvornim značenjcm, kako bismo otkrili njihovo međusobno (dceiovanje, smisao njihovog odnosa, oblik ni:hove komunikacije, dokle ćemo dospefti? Svakako ne do cilja koji je pesnik imao na umu, svakako ne do smisla koji je pesnik svojoj, rekao bih dosta ambicioznoj, posmi namenio. Jedan drnmi primer, u neposrednoj blizini ovoga, a poseduje gotovo sVcC što prvomie nedostaje, iako dejstvuje svim samo ne bukvalnim značenjžin, ju pesma »Zlatno bure«:

bure od zlata wi,

prepuno sokova

jedni na druge nasrćiu

Nastavak na 4. strani }

Bogdan A. Popović 3