Književne novine

IZLOŽBA MLADIH 'SLIKARA | VAJARA U GALERIJI

DOMA OMLADINE

U ODNOSU NA UMETNOST, ova ješćn POočinje s mladošću. Tako su nam bar obećali u Galeriji Doma omladine, pa su tako i postupili. Pred nama su Od nedelje sedamnaest slikara i vajara između dvadeset i trideset godina, čiji izbor dozvoljava pretpostavki đa se oni, bar od organizatora ove izložbe, smatraju ne samo istaknutim predstavnicima iladosti među našim umetnicima, već i istaknutim umetnicima među mlađima. Za neke od njih nije to ni potrebno tvrditi; za Radomira Reljića, na primef, ili za Dragoša Kalajića, Dušana Otaševića i Slavoljuba Radojčića. Upravo zbog toga, a i zbog samog haziva izložbe, ovaj nasmup mladih treba da ima mnogo šira Ppreimiuućstva nego što su to godine; sako ništa drugo a oho da nam pokaže kakvo je trenutno stanje u našoj avangarđi, Naravno, ne miišlimo timie da PĐoistovetimo pojam avangarde s pojthom mladosti; međutim, čitijenica je da većina učesnika ovć izložbe zaista pripada grupi umettika koji traže, ili pokušavaju da nađu, odgovore na Vitale probleme moderne umetnosti. Uprkos svemu tome, pa čak i uprkos veoma zanimljivom ašpektu izloženih dela, sama izložba ne ide dalje od jedme lepe smotre jednog darovitog broja naših mladih umetnika. Sa tog, jedirio Prihvatljivog gledišta, mladi slikari i vajari deluju na ovom svofh jesehjem hastupi sveže i dopadljivo; uz to, i poted oštrih razlika u shvatanjima, kao jedra skladna celiha. Možda zato što su svi ekspomati, ili većina meču njima, na žaista visokom nivou, a možda i zbog topa što hi jedan od učesnika nije pokazao neku bitnu promenu u svojim dosadanjim pogledima ha probleme foFme ili boje, Imamo, fia primer, jednog žanimljivop Reljića sa kompozicijom pod imenom »Slika na budvahsku temu, koja je, osim teme, u okvirima uobičajenop Reljićevog postupka. Isto bi se to moglo reći i za dve velike kofipožićije Dragoša Kalajića, s primedbom da je ovoga Puta mnoBo više insistirao fia elementima bobp-arta, a mnogo marje ha svojoj ranijoj sklonosti prema nađrealizmu ili metafizici. Ža uzvrat, friože se već ha prvi pogled ustanoviti da je ovaj daroviti slikar veoma napredovao i odfHosu na cttež i modelovanje. Njegova »Evropa, Evropa!l« deluje u isto vreme i patetično i monimentalno. Međutim, naša Pažnja ovoga puta biće mnogo više posvećema dvojici mla3ih uUumethika čija je zvezda ma usponu, to su Todor Stevanović i Radislav Trkulja. Obojica rasbolažu izvanFfednom moći zapažanja; obojica st adlični 2nalci materije; obojica poseduju bujnu vižuelnu maštu, Njihovo je slikarstvo ispunjeno lepim osećanjem za formu i boju i ushićenjem prema sporednim stvarima, ali su obojica u stanju da načine kompozicije čija monhumehtalnost nije safno u razfrerdma., Trktiljina »Mađija žita« spada, po Rašem iišljefiju, među hnajznačajhija dđela ihilade generacije i žavređela ie da se na njoj, driigom nekoi Pri likom, duže zadFžimo.

Očigledno je da su pyredstavrilći apstraktnog šhvatarnija u raanjihi. Međutim, ovaj minus (ako je to uopšte minus) nađoknađuju svojimi bHišustvem dva darovita i Originalna slikara, Ismar Mujezinović i Milenko Bosanac. Ovaj drugi se u izvesnoj meri koristi iskustvima pop-artista, možda čak i Raušenberpa, ali je po šifini koncepcije, po sigurnosti egzekucije i bo iskrenosti nadahnuća zaslužio da sč PposebPo istakne. To, nafavno, ne znači da 5# Ostali izlagači, Ljubomir Perčinlić, Miša #Čolović, Zoran Jokić ili Ratko Jovo Janjić moraju naći

na periferiji naše pažnje. To se najmanje mo- |,

že odmositi ma Janjića, koji nam je svojim jašnim, čisto izvedenim i tonski vahredno re: . Šenim kombozicijama »Leto I« i »Kupačice«, ukazao ma jeđan lep talenat u razvoju,

Skulptori su Oovofa puta bili manje ražhoO. vrsni; Pod uslovom, naravho, da izuzmemo Sla voljuba Radojčića. On je još uvek u toku raz. voja jednog vrlo smelog tretiranja forme, ko ja mije ni apsttaktna, ni simbolična, ni objek· tivna4, mada ima u isto vreme Od sveBa topa u priličnoj meri. Završili bismo, ovoga buta, sa haipAlađim ižlagačem, sa Nađežđom Kojađino vVić, čija SvojevFsšna skulptufa Predstavlja jeć. ho zaista prijatho iznenađehje.

Miodrag Kolarić

j akrobate Dragoljuba

a dirljivo kičerski

NOVO POGLAVLJE IU OPERISANJU SA STARIM FILMSKIM MATERIJALIMA

IZ SVAKOG KADRA novog filma D. Makavejeva, pred nama se, u nekoj vrsti duplog pretapanja, prostiru mnoga, često i suprotna žnačenja kao sastavhi delovi iste celine u kojoj su svi elementi u službi jasno naznačenog blana. Iza svih slojeva hjegovog filma pruža se jedna čudna međuzona u kojoj svaki gledalac, već prema tome koji ga tajni impulsi pokreću,

i može da projicira svoje asocijacije: tako u

mreži ogledala ovoga »filma o filinu« prepožhajemo čitav niz tematskih međuodnosa koii se naizmenično ukrštaju i realizuju u nekoliko

ij karakterističnih okvira hjepove neobične struk-

ture. U nameri da stvori jednu vrstu međuigre

| između starih i novih smimljenih mliterijala,

Makavejev je iskoristio film koji je Dragoljub Aleksić snimio još 1942, pronašao njegove Pprotagoniste, i naterao ih da pričaju o neobičnim

ij okolnostima pod kojima je ofi nastao. Tako je

naš prvi zvučhi film »Nevimost bez zaštite« Aleksića doživeo svoju čudnu metamoriozu: to šarahje i bojenie po jednom starorti, riaivhoth filffiti kao bo školskoj svesci | taj pokušaj da se doslovnost jedne kič-tvorevine Ppreobrati u kinestetičku novost na bplani fofme, u službi je radoznale i nediscipliriovafie misli jednog sineaste koji ne prestaje da Tas ižfienađije ofiginalnošću svojih zamisli i hepresušnoih irvencijom mašte. Makavejev, jednom rečju, kao da ovim filnioin slikovito i rnetaforički pokazuje kako i jeda film tl njegovoj aFtističkoj

Vitjeslav NEZVAL

Neć je zlatnu košnicu prevrmula fa bašte ; | sutohfda i Ma eFMe kule katedrala i ateljea · na snažne brane divovski#i topovima iznad čela što dižu se ma tremu mesecom skamehnela zvek prozora brujanje heraldička prašina palata ma rešetkama kapela trepti ko i MiFtvačhici stich zlato iz stotinu zastakljenih terasa čulo se brujanje pijatri a bovorka belih kaluđerica tohula u cvet liahfi

Zvhik sahjivog zvohHa čuo se OdMHekud tamo svu tu lepotu Hisahi Video Već S5lMfio samo ko Mieseča pod kojim se praža modi okedh kad zaljalja se fađ strehima pde seva i gromeobbat pde svaki čak izbije Yuža kao blistava granata had gohdolame Vehecćtje nad herMteliom graftađ& dok kiša gustih lja šara bpločHike Bole uz pljusak Yezeda slaMifog cveća & kog pada zvezđa, boleh bez horala harfe bez zvonjave zVofHda te Oči pune odsjaja ko srca halcedđona A ja sam skito fa svoju Puku kkd mi se lifelo i pustio da me zasipa pesak zvezda vreli Roć je tukla fopovskhi surovo ko zvono u pogrebni dah noć sp}ovod kovčega bež bubnjeva foć zaluđni karavd

Ko ugasi sVetlošt u baštama i gradove što blešte ko zapali Pubinski fitilj had posteljom hevešte ko: učini da bas urla ma raskršća suvoj) Pai ko izazva& tu paMičnu pometnju puhtu šŠtfdvč

U ko složi shob bo snobp ko usni teško tFačično

ko uli u mesec krv te prska tako magično

| ko prosu crni fenjer ko plavu lampu uzč

ko sktiveh ža tavesom peva hlizerere kFotč sU.

M Ah to si ti vayljiva i thiput mračna moći

balsamitaha ljubavhice Što mirišeš na Voće

| krvavi leptire oblaka senko koju ubi skok

ti mPciho ti sjaju meseća što svoj ra?diteš bok u vizije mi še tvoje hašišhe brađnvice zabole glas tvoj azbijen odjeoh što se gubi

boljem dole

radiofiici iriože postati »kliše« ili »prirodar fičgativ« za jedan novi film koji će imati drugi smisao i hHovo, OtvorefHo rielaforičko značenje.

Preria tome, Makavejevljeva »Nevinaost bež žaštite«, li svom novom značenju, pre svega tazara iMit O Okupiratotm Beogradu i Pokazii ham da je i u vreme okupacije bilo ljudi 6ji Si sfogli shape da sririaji fileove, a i svom drugom sloju postaje film koji kroz lik Dragoljuba Aleksića kao nacionalnog simbola govoni o postojanosti nekadašnjeg oslobodilačkog bunta i otpora. U krajnjoj analizi,iz spleta svih značenja ovoga filma, nameću se dva zaključka: prvi, da je ovakav način korišćenja starog filma odlično pogodovao Makavejevu i omogućio mu da sprovede jedam svojevrstam antidogmatski obračun sa mitovima u bilo kakvo obliku; i digi, da je 6h, pošavši od jedne kič-tvorevirne kao okvita koji mi je treHutno hajviše odgovarao, uspeo da prevaziđe fijena ograničenja i da stvoPi izuzetho ofigihalan filmi. Osim · toga, »Nevinost bez žaštite«, svojomi Slojevitošću i složenošću žnačenja kao da otvafFa riov6 poglavlje u operisanju sa starim filmskim materijalima: tako svaki, i najmanji defalj dirljivo-romantičnog filma Dragoljuba Aleksića, dobija svoj novi raspored i brećvodi se u jedan drugi kvalitet, a ceo Alekšićev film postaje stripovani predtekšt na kome se — i pomoću koga se — koncipira jedan Ošobšni kolaž o našem prvom supermenu kao simbolu neuništivosti nacionalnog osećanja bunta i Otpora. Iz filma stalno izbija jedna vrsta he-

NOĆI

H lutHje smrti Što fiPpeFiš u zvezrdđdahom i - i ofFkeštru šbđaje 54 Mi te kraj kolevke dale ko seštru Moj sat skače krovovima ko histerična čena i pogšrebfo zvoMo još sViFa sVoj motfiv_iz Betoveha it Hesvest pala mi bdenje ko žena u UNO 0 dru ah spava i dolje juri u slattome ularu ka brerijama karfminskim u zemlji Lotofaga u gradihi koPala th predsoblju maga

Noć je zlatnu košnicu prevPhula na bašte šutona i na crne kule katedrdla i ateljeda & zvežđe šu še HPe&šle tFopski ko pesma | u pogrebni d6h ioć SšpPoved kovčega bez bubnjeva Moć · | ____2đdludhi kaPavah Prevelć J. Ribnikar i D. Makšimović

HELENA VERNIHCVA: CRIKŽ

Premijera filma · »Nevinost bez zaštite« | D. Makavejeva

konvencionalne smelosti kojom autor, dosled. . noffi prifrefičfti »fnontaža alfakcija&, SVE doVOdi i vezu sa SVačim: spaja novosthimljene A· leksićeve produkcije sa starim filmskim dokunientiria 6 fijegovim podvizima u Beogradu, koristi fnatefijale fiemačkih propagatdnih fil mova i Nedićeve žurmale, hateruje glumce iz starog filma da izvode kupletske tiufnčre iž njihove mladosti, i tako stvara predstavu 6 dva vremena i dve različite atmosfčte. I |

Delovi filma koje jć Makavejev dahas šhinio i interpolitao u stari film, zajedno ša dokurmentarističkim, athivskim filmskim matćrijalinmia iz onog vremena, heka su vrsta komehi;af& koji izlaže podsmehu potašanje protagoni: sta u filmskoj i živOtfioj iBri, ali i nekć vremehSke koritraste takođe. Tako posmatramo filmski Hroniku iz vremena okupacije u kojoj ralaže mičesta kadrovi porušenih Terazija i žčFada »Albatiije« u dimu, gtađati sa traka:fia oko rukava i ljudi na poslu oko raskrčivahja uševina. Zatim gledano te Ta i" KK; kupaćiie ša velikim fiarodnim mitingom i Žž vočom: 6bddšedhika vlade Milana Nedića i sd: liFaftom Pukoviika Miloša Masalovića, a u dru: gom Žurnalskotn insertu slušamo nepačku bleh muziku na Terazijama i prisustvujemo činu otiftaahja riblieg ulja koje su itiladi pripadnici Verpaahta dobijali fadi održavanja vitalnosti...

U jednom od svojih žnačehja, Makavejev u svom filmu dodituje temu ljudskog značenja kiča i mielodrame, i ıl trivijalno uprošćehoj sliefii staroga filmia koja reptezentuje svoja tri-četiri ilvek ista i nepromeiljiva svojštVa (snagu, prkos, feustrašivost, pravdu) pronalazi osobeni izPaz osećanja autora i protagoništa staroBa filma, i jedriu vrstu ekspresije koja u sebi nosi diblji ljudski srnisao i humani kvalitet. Zato Makavejev u formi »cimema trouvč« (profiađeni film) — analopno feriomćenu »bjet trouvć« (pronađeni predmet) u likovnim ifnetriostima — sjeđinjuje idealni svet melodrame staroga kič-filma sa filmskim materijalimA iz okupacije i dovodi pređ nas glumice i autotć staroga filma kao žive svedoke vremena u keme je on hastao, i uspeva da oštvari jedan originalan kolaž u kome se, naizmenično prčepliću podrugljivost sa humanošću, ljubav sa irenijem, i poza sa potrebom za ispovedanjem => jednom rečju, kolaž koji je čitavo vrzino kolo poetske šale, uzleta mašte, nadrealističkog čkscesa, komične malograđanske idiličnosti i apoteoze slobodarstvu nacije, iy ea

U svet kinematografske melodđdrame Dragoljuba Aleksića, Makavejev ulazi sa ljubavlju i simpatijama, skoro opčinjen naivnošću i celovitim svetom koji taj film donosi i prepoznaje u njemu osobeni oblik kreacije karakteristične za mentalitet zanatlijsko-radničkog polusveta Ohopa vremena čiji su se »kultufMi« interesi kretali isključivo u uskom prostoru šunda i sentihientalnih romiaha, hatipilovskil egzibicija, starih gradskih pesama, i naravno — filma sa sentimentalnhom temafikom. Truđeći se da u iednoii dirljivo-kičerskom proizvođu stare kinematografske manufakture naglasi njegovu tiaivhu prostodušnošt i vedrihu optimizma, Makavejev blagoni hotoih ironije i hurnora' 0svetljava taj dimafmični i šaFenmoliki svet fa iedan načih koji je jeditstveri utoliko više Što je u isti mah i pefsiflaža i apologija.

Beoegđan Kalafatović

Vojteh MIHALIK Reći će

Reči če stvarno: Beše seštra Pužć

pogubila sve je prstehje

u MFtIVOJ TYeci gore tučahe,

al Be dočeka svoga Hrdgačd.

Sađa tia #6Pa ćutati, samo tužiHi

i blahi dažđi, večno zhHojavi,

njoj ma grob đobuju i žute žvežđe

Pasuče po Hjej pregršt mptvih suza.

Kađ čas đođe smešnih povrFdatakd,

žatalasačće Mjoj zemlja kosu

žvofiče se bača t mtve Pehe,

đa še hike he bi nagao had hjt

Pekavši: ti nai proleće HiPiše

i Puče seje ptica ćarića.

Vlastimilti KOVALČIK

Autobortret s mesecom

Stojim tako, : sa ?ukama žašivenin u džepovima.

! š%6đ6, | babo u defih/štvu, išbod opuštehih štyeha #l16đam. među jabukama mrak

Mešeć — kao phst za žviždahje, — sagledati tb žene t tami, — i pPašnjava lobanja, Mešeć.

Vazduh |je podigao prst, neko ironičto pokazuje na mee.

Osmehujem se kratkom kosom, Prevela B. Rajtić

KNJIŽEVNE NOVINE