Književne novine

| POZOMmIŠ TE!

Pred novi susret sa bitefovcima

CEKA NJE ILI NEŠTO DRUGO

KG JE PROliv Livirgp teatra taj j i svega HiUučiHUaB u ledi Iaogu | kOnžoPiBtb vci da se slože sa Grotovskim i prihvate iijegova shvatanja o pozorišlu? Kakav stav zaUzeti prema Utomaru MKrejći ı Davidu HHsrigu? Može li glumac aa bude ao kraja sloBodan a sceni? Zašto od elementarnog doživljaja SVeta ı traganja Za istnmom stavaramo KkORVČIcionalmo pozorište? U ovoni znaku vođefie su mnoge maše polemike pre svega desetak me. seci. A Onda smo zaboravili na prvi BITEF i predali se našim svakodnevnim požorišhir strastirma.

Uvetavali smo tada sami sebe da je nastupio trenutak velikili promena. Danas s mnoBo ravnođuštiji i nemamo snage potrebne da ubvrđimio kako bitetfovci misu uticali bitnije na našu nisao O savremenom teatru a kamoli na borbenost, smelost, maštovitost ı raspaljivanje sirasti bez Čega je teško i žathisliti jedan istinski pozorišni pieokret. Možda smo bili nerealni u svojimi očekivanjimia. Za na kraju BITEF nije festival kao mihogi drigi? Je li uopšte umestio od atrakcija stvarati borbene parole? Ne postoji li nesklad ižmeđu hHaših očekivanja, želja, potfeba i onog Što pPanorama raznih izfažajnih scenskih mogućhosti može da ptuži? Zar u pojavi novih tendencija valja videti samo pbodsticaj a ne i DotvIđču sopstvenih hastojanja da se dođe do ofiginalnijih formi? Imamo li uopšte tačnu predstavu o tome ko su nam gosti, šta ofi znače u svetu umetnosti i dokle seže njihova stvaralačka moć? Nije li konačno došlo vreme đa se razžjasmimo i utvrdimo šta Pbodrazumevamo pod terminom — move tendehcije. Kako razlikovati istimške imetnike od egzibicioništa, pomođara i lažnih avangardista?

Nekada su pravi zagovornici novih stilskih strefmljenja nastojali pre svega da izgfade integritet svoje ličnosti: teoretska postavka, ba predstava i obratno; bez ambicija da se u švemmu promeni položaj i fuhkcija teahra kao umethičkog i životnog fenomeha. Mladi ehfuzijasti, koji najviše privlače hašu bažhju, tfePiutho nemaju toliko ličnog autoriteta kao što šu 'ekad imali Rajnhat, Stanislavski. Majerhold, Arto ili Breht — ali su zato verovatno rađikalniji u svojim zahtevima: ušvajanje movih koncepcija iztaza podražumeva absolutno odričanje od konvencija. Prema ijihovom iskrehofn uverenju — požorište, ako zaista teži svofie izvorfiori delovanju, miora odbaciti sve atikčle pa čak i said reč avahgaPda, Ofio Pprošto treba da bude teatat! Šta se pod tim Podrazumeva — svaki umetnik ili gruba fiofa safha da Yeši tako da ne postoje pravila, koja bi fhogla biti prihvatljiva bat za većinu ili ptt kojih bi tfebalo zajedno da se kreči, Požofište se, prema tomie, više ne ošlanja samo Tia Beniialiost izuzetnih ličnosti, već Ha moglićBejššti samog fdedijuma i slobodu delovanja. · Toje upravo razlog što i među poznavyaoćifila Ppožorišnih prilika u svetu postoje đilerne Ško samih osnova na kojifiia bi trebalo da bočivaju ı hove tendencije: da li su ohe vežane = šatmo ža nove i kamernmć ansambič i grupe?

Dr Elena FILOVA

Da li se budućhost scene predskazuječe samo njenim oblikom i formalnim odđređenjima ili je (što je naročito došlo do izražaja na prvomi beogradskom festivalu — BITEF-u) potrebno tražiti i neke druge, Hiožda još pouzdanije indikatore? Naklonost ka novim pozorišnim tendencijama ne podrazumeva automatsko odricanje od iskustva | ižvorne tradicije, a isto tako ne pretpostavlja ni apstraktno okretanje ka budućnosti. One ne teže hikakvom ekskluzivnom teatru, pogotovo ne totalnom, kako se najčešće misli — već savremenom i borbenom a uz to neposrednom i istinitom. Premalo možda za konvencionalne iluzije o avangardi i njenim rušilačkim instinktima, a zar se više i može očekivati? Otuda su napori mnogi autora usredsređeni na izgrađivanje željenog jedinstva predstave. Prema njihovom sopstvenom priznanju put je veoma naporam i svako mora da ga pređe sam i to kako zna i ume, Susreti se ostvaruju tek na kraju a gotovo nikada na početku! Zato je valjda ı moguće da u svakom kraju sveta, svakoj zemlji i svakom gradu — pozorište bude drugačije i da se nove tendencije iscrpliuju uvek u osobenim i originalnim formama. Otuda je prednost data kreaciji vrednosti kao procesu u kome se stiče stvaralačka individualnost. Iskustvo uvćrava da je malo onih koji istraju u tom sazrevanju, pa i nije čudo što se većina ansambala zadovoljava i onim najminimalnijim što im dozvoljava čisto fizičku egzistenciju. Umetnost kakvoj težimo nije samo profesija, a još ma-

nje zanat, pa prema tome — mi sam teatar tie ·

sme biti nikakva obiektivna tvorevina i organizacija već ' izraz našeg duhovnog subjektiviteta. . y „Nema razloga, međutim, da se pred bitefovcima stidimo prošlosti, klasičnih vrednosti, životnog. ambijenta, istine i neostvarenih mnada. Ne bune se reditelji i glumci samo Protiv određenih navika u gestu, osvetljenju, dekoru ili psihologiji; spoljna redukcija Je samo sredstvo a nikako cilj — kroz koji se ulazi u bredele čiste iluzije i apstrakcije. Motivi preobraženja. su mnogo kompleksniji, čak i kada se izražavaju samo kroj jednu jedinu ličnost. Veliko je pitanje, uostalom, dali se oni u svom preplianju ikada i javljaju u čistim oblicima. Ako je reč o procesu neprekidnog zrenja i obnavljanja, da li u ovom času treba uopšte insistirati na izjašnjavanju Nnosilaca novih tendencija o tome kakav teatar žele? U tom domenu — instinkti, slučajnost, improvizacija pa čak i gola intuicija sve više ustupaju mesto posebnom stvaralačkom senzibilitetu i htenjima koja su strukturalno drugačija od onih kojima su se do sada rukovodili i sami avargardisti, Jer — cilj stvaranja nije samo da se izmeni pozornica, da se rasteretimo iživelih formi, zađovoljimo određeno estetsko interesovanje ili izvedemo samoPpotvrđivanje ha jednoj novoi i drugačijoj osnovi. U ovom konteksu bredstava, ma koliko nat se činila sveža, nova i briliantna kao rezultat, može biti tek jedne hrabrenje, a mikako i apsolutno zađovoljenje. Da je drugačije — kako bismo u sebi mogli đa nađemo podsticaja za ?o-

ve štvaralačke avanture? Zato je Ježi Grotovski sasvim iskren i treba mu verovati kada kaže — čuvajmo se i od same pomisli da stvaramo nekakvo novo pozorište! Njihove želje su okrenute ka trajanju i budićnosti koja se oformljuje na protivrečnostima savremenosti.

Ono što je bitno u ovoj situaciji jeste da se najistaknutiji reditelji-protagonisti novih tendencija na isti način odnose prema tradiciji kao i prema avangardi. Naimć, Svi su oni za eksperimentalna istraživanja — ali ako vode željenim ciljevima. Iz toga POO. da se pouna ne izvodi samio radi forme, da preobraženja čiji smo svedoci ne stMeju da ostanu pristupačna samo izabranim, već da se dna upravo koncentrišu na gledalište kako bi ta drugačija shvatanja ostala potreba svakog čoveka koji se obraća scehi. Tako hešto se rhoglo | očekivati 5 obzirom na to da do pojave ndvih tendencija nije došlo u strogo izolovanim situacijama. Jer, iiz društvenih pojava i fenomena uslovio je potrebu jedHog hovog humaniteta u ljudskim odhosima. Ljudi žele da žive mjogo slobodnije, istinitije, 1 konstruk. tivnije nego što im omogićuju određene 5ocijalme sređime i ideološke predrasude; oni hoće da čoveka izdignu iznađ svih tih uslovhosti i žato je sasvimi prirodno što takve HUticaje nalažimo Prisutme u stavovima i delovaaju pojedinih scenskih umethika.

Prema tome nove tendencije sa svojim vrednostima nisu obeležje samo jednog prolaznog tremutka, niti nastojaHje da se po svaku cenu osvoje dominahtnć požicije u svakoj ' pozorišnoj instituciji, Njima je strana ji sama pomisao na olicijelnost, uhiverzalnost i programsku usklađenost. Time bi se one pojstovetile sa ohim protiv čega se okreću i ubrzo postale. novi vid teatarskog konformizma. Umesto dogmatizma, traži se vefHost kreaciji! A. to već podrazumeva PpPermajentnu kritičnost i subjektivni stav prema svemu pa i pre ma tek osvojenim vrednostima kako bi se predstavama korigovalo požorišho iskistvo i bogatilo još značajnijim ostvarehjima. Pokret i individualnost koja se tako ohrabruje Usmereni su ka idealima modđermog teatra. To daje za pravo izvesnim rediteljima kad tvrđe da je ta imaginarna Buduićn6st neprekidno prisutna na samioj sceni. Otuđa je i nemoguće tvrditi u kakvini će se foftnama možda već sutra pojaviti fe pozorišne tendencije za koje u ovom času tvrđimo da su nove,

Zbog svega toga — Susret sa novim bite- |j fovcima navodi na razmišljanje, izaziva potre- |.

bu stava, ali ne i rezervisanosti, Jer, uspeh ove manifestacije biće i u tome ako uspemo da razlikujemo ono efemerno što nam se mameće kao izuzetno od onog pravog koje nikad nije okruženo pompom i reklamom. BITEF nije samo test pozorišnog trenutka nego i iskušenje, a i ispit za gledalište! Možda se neće ponoviti situacija od prošle gođine kada šmno se suviše olako oduševljavali i prebrzo zaberavljali me samo predstave već i svoja

raspoloženja i utiske. Petar Volk

Spećijalno za »Književne novine«

UTICAJ FILOZOFIJE

na demokratizaciju Čehoslovačkog društva

RADI RAZUMEVANJA uticaja koji šu čehoslovački filozofi imali na demokratizaciju političkog života iu svojoj zemlji, neophodno je šboOffiefiuti neke slštitiske stvari, koje su detetPinisale društveni situaciju i razvoj filozofije u Čehoslovačkoj ža poslednjih deset godiha. Situacija tih godina karaktetisana je kao rastuća kriza izazvana birokratskim mnedemokratškirn rhetođama tpravljanja društvom,

Predstavnici predjafiuarskog režima hteli su đa imaju filozofiju kao stedstvo za, ošiguratije svojih pozićija, „apologete svojih _itervencija puter sile, zahtevali od nje »haučno« dokaživanje subjektivističke političke prakse, Filozofija, koja je postepeno sazrevala kroz samoreflekšiju, čvrsto se branila i bez ustupaka štitila šVeoje pravo istupanja i funkcionisanja kao relativnio nezavisnog, specifičnog dela društvenog života. Ne samo da je sistematski i istrajno odbijala da bude služavka politike, već se odvažila da sa stanovišta spoznahja, poštighutog stvaralačkom filozofskom analizom, kritikuje politiku i čitav staljinistički model socljalizma. i Pp. Bila je to neravnopravna borba. Situacija u filozofiji nekoliko puta je bila predmet diskusije dPžavnih organa, koji su posle svake izdavali đekumeht kojim osuđuju delatnost mstfituta, fakulteta i katedri ili istupanje pojedinih filozofa. U tim dokumentima jednom se govorilo o hegelovskoj, drugi but _NabaMi a koi reviziji marksizma, ali uvek su to bile državna karakteristika, državna osuda, bez bilo kakve konkretne analize i Kfpumentaci je. Organizacione intervencije, koje su sledile posle donošenja sličnih dokumenata imale su za cilj da ražbiju prirodno formirane radne kolektive, čak ako šu rađili na netrađicionalnoj temi i izražavali umeren stav prema datom društvu. Jedne filozofe šu slali »na praksu« da bi stekli političko iskustvo, drugima šu zabi: njivali da Predaju, nekima mišu dozvoljavali đa objavljuju, a bilo je čak predloga đa Š rasformiraju instituti (na primer Filozofski inštituš ČSAV). ; i

Količka A kdivngot filozofa kao filozofska negacija birokrafsko-etatističkog, modela soćijalizma predstavlja ipak najpozitivhiji dopri nos filozofa u procesu preporoda. Samim tim, što je majsvestranije i najdublje suzbila »deformaciju« socijalizma i što je predložila filozofsko-teoretsku i metođološku bazu za Osta lu natčnu Kritiku društva, koje je posebno bilo na visokom nivou u Oblasti političke ekonomije, prava, literature ı umetnosti. Pri tom je neophodno spomenuti uticaj Kosikove knjige »Dijalektika konkretnog«.

KNJIŽEVNE NOVINE

Ako smo filozofsku kritiku društvene realnosti označili za pozitivan doprinos prodesu preporođa, time smo hteli da kažemo, da to nije bila samo negacija, već da je ta negacija izrastala iz relativno temeljito razrađenih ishodišta i oslanjala se na čitav sistem kriterijuma, koji su, i onđa kad nisu usmeravali na poboljšanje, ipak ukazivali pravac boljeg i ispravnijeg rešenja,

Knitikom staljinističkog socijalizma filožofija se branila od spoljašnjeg političkog i ideološkog pritiska a istovremeno izborila je prostor za svoj vlastiti imiahenini pokret i razžvoj. Najizrazitija crta tog pokreta bila je kritika dogmatskog marksizma, posebno kritika dotađašnje oficijelne marksističke filozofije, Češki i slovački filozofi počeli su intenzivhije i fia Sašvim nov način da se bave Marksovim delom (uputimo ovde mriakar na rad elenog i J. Cibulke) i onim tradicijama, pravćima i ličnostima iz istorije marksističkog mišlje-

nja koje je oficijelfia sovjetska filožofija ili zabranjivala ili neprestano ignorisala (tu je mnogo uradio L. Sohor).

Zajedno s novim nedogmatskim pristupoin studiranju i vrednovanju savremenog filozofskog mišljenja van marksizma, taj unutrašnji preporodilački proces u filozofiji predsštavlia jedam od glavnih uslova stvarne drištvene kritike i progresivne angažovanosti filozofa, To je neophodno spomenuti žato Što je uticaj Čehoslovačke filožofije na demokFatižaciju dvčuštva upravo proporcionalan sa stepenom jene dedogmahizacije, a prema tome i sposobDnosti da viđi, hađe i smelo pPposlavi nova Pitanja i nivoe njihovoč Stvatalačkog rešenja.

Pozitivan obim filezofške kYitike društva

hajjače Se izrazio u poslejanuarskom periodu.

Progresivno jezgro rukovodstva OkupljeHo oko

:A. Dubčeka s poverenje se obratilo intelišen-

ciji u rešavanju krize, u koju je ćehoslovačko Nastavak na 8. strani

BIROKRATSKA NEGACIJA DBMOKRATSKOG SUCIJALIZMA

Članak za nošenje u džepu

GLEDAJUĆI ove nedelje televižiju, uhvatih sam sebe kako neprestano pevušim šansomu moga ppijatelja Arsena Dedića, čije reči olprilike glase:

»Ja pjevam lek da mi prođe vrijeme I da zaradim Nešto, mioj štafi...

Odlučivali su uvijek drugi Iz važnijih zvanja,

A mi smo čini mi se bili, Tek bilješka tog stanja...«

I zato ja gledait televižiju tek da mi prođe vreme i da zaradim nešto, a inače Se OSGćam krajnje bedno, ako vas to baš zamima, nešto sasvim slično noju koji zarije glavu u pesak kada je opasio — to Ččimim sa Špricerom, što je mnogo elikasnije; toliko efikasno da ste na kraju sasvim spremni da Sštanmete pred bilo koji tenk — naraVhHd, stednje veličine. Zbog toga neću da pišem o tutnjavi gusenica koje ovih dana uspavljuju bebe, već o dragoj Žilijet Greko (kakvo bekstvo!), čiju sam emisiju nedavno gledao, prisećajući se onih dana i onog vremena u komie nam se činilo da ćemo menjati svet, da su svi ljudi dobri, a svi prijatelji — prijatelji i da tome nema kraja. Baš smo bili idioti! Mislim ha sebe i na neke svoje prijatelje iz kafane »Manjež« od pre desetak godina. Prošle godine su prestali da nam u trgovinama govore »batol«, a još uvek nisu počeli da nas oslovljavaju sa »Čiko«, Neki glup period. Vrlo glup! U to Vreme, pre desetak godina, Žilijet Greko ličila harn je na vršnjakinju. Neko veče, ugledah umesio nje damu koja bi mi mogla biti tetka. Odjurim do ogledala i prenerazim se — sam sebi; ličio sam na sopstvenog starijeg brata! ·

»Bože, kako vreme letil« reče jedna moja poznanica, u trenutku kada je preko trpezarije leteo budilmik, kojim ju, je gađao njen zakoniti suprug. ,

To je prosto neverovatno — uopšte ne mogu da se koncentrišetm na ozbiljan ešej, neprestano mi padaju vicevi na pamet. Neka smešna nedelja, šta li?

Sada se setih Deni Keja, koga u jedmoj televizijskoj emisiji izvodi četa na šPreljanje. Stavljaju ga pred zid, vežu mu OČi i podižu puške prema njegovim grudima. »Koji je danas dan?« — pita on oficira koji samo što nije komamdovao »Pali!!!« d

»Ponedeljak« — odgovara oficir,

»Kakva li će tek biti subota kađa nedelja ovako počinje?« — kaže Deni Kej zabrimuto.

Uostalom, šta nam pbpreostaje hego da. pričamo viceve!

_ Ali ta žilijet Greko o kojoj pokušavam da pišem, tako sam joj zavideo na tome što nema šta da izgubi — čitav jedah svet stajao je iza nje, porušen i u pepelu; pepeo tspomena, ostareli obožavaoci, sada već oženjeni i sa decom, ploče koje više nisu u modi, kafane koje su obnovljene, grad u komie ima šve manje poznanika, sve manje reči koje upotrebljava samo društvo posvećeno id tajho prijateljstvo, igre koje više niko ne igra — jedafi život nalik na vremeplov, a još nismo dovoljno stari da bi se o tome moglo pričati urucifna. . išla je Žilijet u onoj emisiji tragom svojih BrijBtelistava i kafana i koje je zalazila i

ilo je u svemu tome toliko nostalgije, da je nemoguće govoiiti o Fakivisinia, tretmahu, režiji ili dFamskorh Postupku. Čovek ifeba da bude svinja, pa da se bavi tim sitnicama pred oltarom nostalgije. .

Ima mešto u fim ostarelim devojčicama što čini da čak i kao bake izgledaju koe i ljupko, nešio što nas tera da im se udvaramo. U stvari, u pitanju jie njihova preosetljivost, koja ih sprečava da postanu alapače ispod kacige kod frizera, To je.u stvari ono! Sada znam! Nepreslano vaš gledaju kao da kažu: Molim? i Zašto? i Čemu?.

Ima takođe nešto tužmo u kafamama koje pronične &Vvoju ličnost. U početku, to su prijatna mesta, nalik ia ižnošene Papuče ili nečije krilo — u početki, bostoji limena peć i kelner koji je sa vama na ti, zbog toga tamo

laze fini mladi ljudi da sede i pijuckaju na kredu. Zatim fini mladi ljudi postanu poznata imćfia i u kafanu žbog Mjih Počne da svraća otflen svet posle premijera, Onda fine, filade ljude strpaju ža Sto KOJI se nalazi u uglu, promene stolice i uvedu neonsko osvetljenje, a ofu furuhu SkloMe, Nabave i nove kelnere i fini mladi ljudi jedne večeri za svojim stolovima zatekmu postavljene tamjie, a šeF sale im kaže: »Ovde jće večera obavezna!«

ako oni pronađu neku drugu kafanu, a ona biva propadne jet izgubi dušu,

i o Ig: ia 28 M ih prikaz emlslje posvećene Žilijet Greko, ako ste shvatili 'š sam hteo da kažem, i Sa

1 to sve čeka naš, ako nam se već i nije dogodilo, U stvari, gledajući poslednjih nedelju dana televiziju ı sve onć uzbudljive štvafi o kojima sam pisao na početku, shvatio sami đa na ovome svetu nemamo mnogo šafise da dočekamo uhike i odjedanput mi je. bilo užasno žao »Manježa«, Kinoteke, NIN-a, zoološkog vrta u nedelju pre podne, Žilijet Greko, rođendana, btvog snega, vina tt zamagljenoj čaši, Ade Cigahili e u jesem, džefnbeta bele boje uz vrat, cigareta »žetak, Nove godime, čekanje sa- cvecem pred porodilištem, ulaženja na prstima poSE četiri ujutru, pripa sa ćajemi, doručaka kod »Spohže+, cedkljki po ateljeima, #rB8raolonskih ploča i nekih drugih stvari.

U stvari, baš je glupo biti mrtav! Momo Kapor