Narodna milicija

Beanla Cajuč ,

Selima ispod planine progrmila je velika zimska ofanziva puna zastrašujućeg dumbaranja bliskih topova, zamornog zujanja avijacije i oštrog ustrajnog rezanja mitraljeza sa brežuljaka ispod strme gore. A za čitavo to vrijeme niko i ne zaviri u sklonjemi i zavučeni Gluvi Do pod planinom, do kućerka stare Maše, koja je, sitna, pogurena i prerano ostarjela, puna skrivenog drhtanja, često stajala pred avlijom i suznih očiju zagledala se u nizinu potopljenu maglom. Tek ponekad, oko podne, magle bi se razvukle i pod suncem bi sinula gola sniježna brda u nizini, rasli su tumbasi dima od popaljenih kuća i u visini se pretvarali u razvučeme čađavocrvene oblake, a drhtavo zunzaranje s nevidljive ceste, čas jače, čas slabije, pretvaralo se u jednolično zujanje.

— Ono su, bako, tenkovi, — tumačio je izbjeglica Banijac, tmuran i poslovan čovjek, šepav u jednu nogu, koji se kod Maše nedavno nastanio.

— Tenkovi! — drhtala je tatica i dolazila još izgubljenija i sitnija pred nepoznatim čudovištem koje ona nikad nije vidjela. — Ja se sve bojim, brate, da će to samljeti našu vojsku. |

— Ne boj se, neće — uvjerljivo je hrabrio Banijac i već šepao nekud za poslom.

= Ећ, da je makar ovaj čovjek razgovorniji — пеveselo je mislila žena i vraćajući se u kuću osjećala je kako je izjeda i podriva skrivena, nevidljiva tuga koja rastače i pustoši sve oko nje, pa joj svaki posao ispada iz ruku i postaje besmislen i nemio.

— Bože moj, šta li će mi biti od djeteta?

| Jednog jutra mitraljez je zarešetao na prvoj uzvisini pred Gluvim Dolom, zadrhtale su lako naprašene grane šljiva pred babinom kućom i sa njih su se posule nejasno prhke svjetlucave lepeze. Banijac je odšepesao nekuda prema gorskom potoku utonulom u tijesnu prosjeklinu, a onda se ivicom brijega ukazala istrgana tamna kolona i izgubila se u planini, Poslije toga još su se dan dva čuli udaljeni topovi, a onda se Šve smirilo kao da ništa i nije mutilo mudro ćutanje zavejanih planina i mirnih brda utonulih u zimske magle.

Od toga jutra Maša skoro i ne izlazi iz kuće. Povazdan ćuti uz ognjište, izrijetka potstiče vatru i misli su joj zabavljene sinom. |

i U OduooqQ Q)o1la

____Ima već mekoliko mjeseci, otkad joj je jedinac u Četvrtoj crnogorskoj brigadi. Kad su omladinci završili kurs i kad ga je opremila u vojsku, zaplakala je na rastanku bezutješnim suzama samohrana čeljadeta (a stari Joj je onda još bio živ) i požalila:

— Eh, da si makar u Krajini, među svojijem svijetom, a ovako — Crnogorci.

Tada se dječak toga jutra prvi put nasmijao i pogledao je krupnim graorastim. očima, pogledao je u nju kao što se gleda na malo neuko dijete i ona je toga trenutka po prvi put osjetila da joj je sin već dorastao ı da zna više od nje.

— Pa, majko, i oni su naši kao i Krajišnici. I junaci su Crnogorci. ' |

— Junaci su Crnogorci, — kao odjek ponovio je stari otac Toma i, pored sve tuge, bio je vrlo pomosan i· dobro objavljivao poznanicima Које su susretali cestom: __ to, moj mali ode u Četvrtu crmogoršku... JUnačka brigada... |

— Eh, koliko je vremena minulo od toga rastanka. čitavi vijek, misli se u sebi žena, a ne vidi pred sobom mi vatre nit čuje Banijca koji se vratio odnekle, s posla, pa šepa po kući s poderanim opankom u ruci i nešto traži — i šta li se sve desilo od onoga dana.

Umro je od onda i stari Toma, pokosio ga titus, i kuća je odjednom opustila i čudnovato se izmijenila.

Kad poče ofanziva i pisma od sina učestaše, Maša zaboravi i starog i svoju samoću, i stade da strijepi šta li će joj biti od djeteta, a kad se sve smiri pod planinom, njoj dođe još i teže. Učini joj se kao da su Svi oni tako propali bez traga i glasa, kao u mutnu vodu. Raspitivala se kod rijetkih prolaznika partizana, ali joj niko ne umjede kazati kud je okrenula brigada njezina sina.

· Glasno se oseknjujući i grdeći zimu i svoje opanike, Banijac sjede pored vatre. Maša prenu i podiže glavu. To je znak da je ćutljivi Banijac nešto načuo i da se sprema da progovoTi.

— Bako, čuo sam za Četvrtu ernogorsku, rekoše mi neki danas na cesti. Otišla je, kažu, s drugom Titom tamo nekuda — daleko, valjda prema Crnoj Gori. Slušali oni kod opštine, iz radio-vijesti. .

Drhteći i zamuckujući od uzbuđenja, žena stade da ga pnropituje jesu li naši mnogo stradali, je li brigada bila u teškoj borbi, ima li, čuje li se, koliko mrtvih, ali nerazgovorni čovjek ne umije više ništa da joj kaže, čak posumnja i u to kud je tačno okrenula brigada. Jedino je posigurno znao da je otišla zajedno 5 Titom.

— Tito sa sobom uvijek vodi najbolje junake. Biće zato da su oni s njim i otišli, — to je bilo jedino što je umio da objasni uznemirenoj i brižnoj ženi.

Sjutradan, poslije beskrajno duge neprospavane noći, Maša se najzad prelomi i riješi da pođe u opštinu ртац ха чта-

Teška je to bila odluka za ženu iz Gluvog Dola. Iz ove svoje zabitne uvale pod planinom, ona se među svijetom pojavljivala jedino o velikim crkvenim godovima i sajmovima, a kad je pritegoše godine i nemoć, ona se sasvim priveza za ovu svoju pustolinu, daleko od ostalih seoskih kuća. Stari je svršavao sve što je trebalo »tamo«: sa vlastima, u gradu, a poslije i sa seoskim odborom, dok je ona dočekivala i smještala na konak partizane koji su izrijekka ispadali odnekle iz planine, umomi, gladni i mokri. Otkad je počeo ustanak, od nje se odbiše i oni rijetki poznanici i kumovi, pa biće da većina od njih nije ni znala je li starica još u životu. |