Narodna milicija

A sad je trebalo; ni lijevo ni desno, nego ravno u opštinu.

Kud li će čemerno staro žensko, pa pravo u opštinu, — bojažljivo se vajka brižna Maša šljapkajući po objuženu snijegu stazom niz potok. — Da bar idem nešto moliti, pa nešto se žaliti, bogoraditi, na to je kukavni seljak već naučio, žensko pogotovo, ali ovo: i6i

se raspitivati ništa manje, nego za Četvrtu crnogorsku brigadu ili, što je još krupnije (Maša se plašljivo obazire) lično za Tita, za komandanta, onoga našega najglavnijega koji se u pjesmama pjeva. Da sam bar muško, ajde de...

Raste u starici i strah i neka čudnovata svečana jeza, ali kad ugleda da je opština sasvim obična seljačka kuća, ona se malo smiri i zastade uz prozor da »povrati paru«. U oknu, koje je hladno blistalo, ukaza joj se njezin lik: gledala je otud u nju sitna mršava ženica sa plašljivo svečanim izrazom na licu, sa jednim ramenom mnogo nižim od drugoga i još uz to pogurena, nešto od starosti, nešto iz bojažljivosti.

— Ostarilo se, a tek sam prevalila pedesetu pomisli ona s tugom i skupi svu preostalu hrabrost da uđe u kuću.

Ono što se unutra dogodilo, bilo je sve kao u nekoj magli. Sjeća se, da je i tu ugledala obične svakodnevne ljude kakvi se susreću svuda po selima i samo joj je malo nelagodnosti ulijevao sto sa hartijama i oveća slika na zidu (sjetila se da to mora biti Tito, jer joj je sin jednom pokazivao jednu njegovu sliku). Neko joj je ponudio stolicu, a ona se branila da »more i stajati« i sjela je na sam krajičak, a kad su je zapitali što je došla i za koga pita, ona se jedva sjetila imena Četvrte crnogorske, a onda je stala da dršće i plače nemoćnim staračkim suzama i promucala je pokazujući na sliku:

— A gdje je sad On?.... S njim je otišao i moj sin.

Onaj za stolom stao je učestalo da šmrca, čupka brčiće i mršti se kao da se sprema da i on zaplače, a onda je dok je ona drhtureći i žmirkajući slušala, dugo pričao o nekim nepoznatim gradovima, rijekama i planinama, o nekoj Zelen-Gori, i ona je iz svega razabrala da se to tamo bije veliki boj, ali Je dobri čovjek utješ:o da se ništa ne brine, da su sa Titom sve sami junaci i da će sve na dobro izići. I, veli, neka ona opet slobodno dođe, kad joj god volja, pa će joj kazati šta su još novo čuli.

Na povratku u Gluvi Do, smirena i ohrabrena, Maša je već bodrije koračala drumom i smjelije se pozdravljala s ljudima koje je usput susretala.

Drugi put je sasvim slobodno ušla u opštinu i cdmah prišla poznaniku za stolom nazvavši ga sinom.

— Je li, sinko, čuje li se što novo od Tita i od našije? Brinem se za ono svoje dijete.

mislila:

Pa je poslije, bez i malo bojazni, sjela na klubu pred opštinom, porazgovarala s invalidima koji su se tu zatekli i počastila ih orasima, jednome je obećala i nov prsluk svoga staroga, ba je zatim svratila i u selo kod poznatih žena, a kad se već pred samu noć vraćala kući, kao da je zaboravila na samog svog sina, i brižno se upitala za sve njih:

— Bože moj, kako li će naši tamo proći?

Osjećala je da se to tamo melje i lomi nešto sudbinsko i krupno, pregolemo za niezinu neuku seljačku pamet, a eto, u svemu tome bilo je i njezino rođemo dijete. Ona ga je rodila i othranila u Gluvom Dolu, u svojoj seljačkoj sirotinji i potrebi, tamo je nekad mirno čuvao ovce, orao zajedno sa pokojnim starim i za dugih zimskih noći žarao materi preslicu i pravio vreteno a gledaj sad — {Taj isti mirni, dobri dječak ušao je u nešto veliko, u nešto što majka jedva razumije i misli o njemu sa svečanom jezom. Mali je otišao s Titom!

Izrastao je pred njom dječak u neobična čovjekajunaka koga će ona sjutra dočekati s poštovanjem i pomalo stidljivo, a i onaj veliki, njegov komandant, sad јој је postao bliži i miliji: ta, eto, i on ide s našim dječacima, pati se kao i svali živ čovjek, može i poginuti, a da sjutra izbije pred njezinu kuću, ona bi se usudila da se s njim pozdravi i da ga ponudi šalicom varenike.

A kad je pomislila da bi joj sin mogao tamo i poginuti, ona se, začudo, po brvi put izmirila s tom slutnjom i pregorjela dijete.

= Ра, bvala bogu, ako i pogine. Kad ginu toliki junaci, nije ni on za nebo zapeo. Eto, ima čovjek o kome pjesme pjevaju, pa ga bije isto zrno ko i mog sina...

Jedne medjelje, tek što je kročila u opštinu, dođe Joj onaj njezim stari poznanik u susret i veselo je potapša po ramenu.

— EJ, mama, eto nam Tita. Razbio ofanzivu, razlupao Švabe, Talijane, četnike, i šta ti ja znam koga još sve i kreće ovamo... Ej, mama, bome smo se načekali.

Pa onda, kao da se nešto prisjetio, dodade:

— Daće sreća, i tvoj će mali isplivati.

Taj proljetnji dan bio je veliki praznik male starice iz Gluvog Dola. Čitavo popodne provela je u obližnjem gaju, na zboru, gledajući omladinu u kolu, a kad su djevojke zapjevale o Titu i proleterima, pustila je suze da joj po volji teku niz lice.

A predveče, vraćajući se kući, s olakšanjem je po-

— Kako je to dobro kad čovjek ima kome da kaže svoju radost i tugu. A šta bi bilo, da sam samo čamila gore u Gluvom Dolu?... Eto, ode mi dijete s Njim, pa i mene iz one gluve pustinje izvedoše u bežji svijet, među ljude... |