Narodno blagostanje

20. 1985.

Još pre intervencije države na tržištu poljoprivrednih proizvoda stvorena je organizacija proizvodnje i prodaje šećerne repe. Njen je osnov međunarodni sporazum o ogran:čenju proizvodnje šećera (Čedbornov plan). Pošto su čehosiovačke fabrike prihvatile taj plan, stupile su u pregovore sa organizacijom proizvođača repe. Zajednički je ustanovljena visina proizvodnje šećerne repe, i to izračunat je za svakog pojedinog proizvođača njemu pripadajući kontingent proizvodnje. Utvrđeni su cena i uslovi preuzimanja. Planiranje u ovom sektoru je polpuno, jer obuhvata proizvodnju, cenu i ostale uslove preuzimanja, a osiguran je i plasman konfingentirane proizvodnje. Glavni su organi: organizacije pro:zvođača repe i fabrika. Država ima ulogu blagonaklonog posmatrača.

Od ovog načina se znatno razlikuju državne mere, koje imaju za cili regulisanie cena i tržišnih uslova. Najbolji primer za to pretstavlja žitni monopol. U formi akcionarskog društva, čiji su najglavniji akcionari država i poljoprivredne zadruge osnovano je drušivo za iskliučivu trgovinu žitom u unutrašnjosti i za spoljnu trgovinu. Niegov glavni zadatak je da održava utvrđene cene, koje osiguravaju mogućnost rentabilnne ргоizvodnje žitarica u zemlji. Proizvodnja je potpuno slobodna. Potrošnja žita, koja se menja prema potrebi potrošača, 510 opet zavisi od cena, takođe podleže znatnim fluktuacijama. Trgovinski politički položaj, prvenstveno prema zemljama Male Antanfe, iziskuje preuzimanje većih količina žita. Ove okolnosti onemogućuju svestrano planiranje. Iz izveštaja mono pola izlazi, da su krajem aprila njegove zalihe iznosile 60 hilj. vagona, od čega otpada 6,8 hilj. na jugoslovensku pšenicu. Uvezeno je svega iz Jugoslavije oko 9 hili. vagona pšenice od avgusta 1034 do aprila o. g. Računa: se da će monopol ući u novu žetvu sa zalihom od preko 40 hilj. vag. Ove teškoće, koje su neminovne posledice delimičnog planiranja primoravaju monopol da upotrebi velike kredite novčanične banke i da strogim odredbama naturi žito mlinovima za meljavu i poljoprivrednicima u denaturisanom stanju za stočnu hranu.

Verovatno da stečeno iskustvo sa Жт топоројот pretstavlja branu za uvođenje novih monopola. Monopol za trgovinu mesa se odugovlači, iako je zakonski nacrt odavno gotov. Stočni sindikat, čiji je glavni zadatak da intervencijom na tržištu održava stabilne cene, produžava se iz meseca u mesec. Trgovina mlekom i mlečnim proizvodima regulisana je polovinom 1934 g. Vlada je zabranila prodaju nepasteriziranog mleka u većim poirošačkim mesfima. Time je postigla da su zadružne mlekare postale isključivi snabdevači. Utvrđivanjem cena osigurana je proizvođaču rentabilna prodaja. Država je kod mlekarstva prenela funkciju uređenja tržišta na mlekarske zadruge. One su pre u stanju, da regulišu prema potrebi proizvodnju, |er su u tesnoj vezi sa proizvođačima. Na potrošnju ne mogu uticati. Potrošači imaju mogućnost da pređu na druge proizvode, što će biti slučaj, ako su cene utvrđene previsoko. Ali organizacija tržišta u tom slučaju je ipak dovoljno elastična, da bi se prilagodila u kratkom vremenu potrebama potrošača.

U pogledu masti i ulja Čehoslovačka je imala za cilj da otstrani konkurenciju veštačkih ulia prirodnim. U tu svrhu uveden je numerus clausus fabrika margarina, a s druge strane propisana je prinudna upotreba domaćih sirovina. Ova mera služi, kao i u slučaju Nemačke, za otstranjenje konkurencije domaćim stočnim proizvodima. Kod hmelja je vlada pošla drugim putem. Cene i uslovi prodaje ostali su slobodni, . pošto se ovde radi većim delom o izvoznom artiklu. Da bi proizvođačima osigurala bolje cene, čehoslovačka vlada je propisala smanjenje zasađene površine i obavezno signiranje hmelja.

| Čehoslovačka. je u pogledu planiranja u poljoprivredi otišla dalje nego i jedna zemlja. Ali još nije postigla jednoobraznost preduzetih mera, niti je primenjivala ista načela kod donošenja odgovarajućih zakona. Delimično planiranje u

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Страна 425.

pojedinim granama proizvodnje takođe nije potpuno. Jedino, aranžman između proizvođača šećerne repe i fabrika šećera pretstavlja plan na širokoj osnovi. Ostali poduhvati ostavljaju slobodne vrlo važne sektore u cirkulaciji robe. Posledica toga je da se na tom sektoru koncentrišu konsekvencije svih grešaka, koje su učinjene kod određivanja jednog ili više faktora u proizvodnji ili distribuciji.

Талијанска влада одлучила је ових дана да повуче из сао_ браћаја сребрн новац и да га замени папирним. Сличне мере предузете су у априлу о. г. у Мексику, а у мају у држави Перу и у неким другим земљама Јужне Америке. Повлачење сребрног новца из саобраћаја у односним латинскоамеричким земљама било је изазвано порастом светске цене сребра. Метална вредност односних монета постала је већа од номиналне, тако да је сребрни новац почео ишчезавати из саобраћаја.

Међутим, прилике у Италији су сасвим друкчије, јер је метална вредност талијанског сребрног новца далеко испод номиналне. Повлаче се комади од 20 и 10 лира. Према данашњој цени сребра у Лондону (33 пенса по унци) први вреде 3,50 а други 2,30 лире. Уосталом, сребрни новац у Италији служио је само као монета за поткусуривање, а у поменутим латинскоамеричким државама сребро је функционисало као курантни новац. Интересантно је да Италији не би ни у догледној будућности могла да запрети опасност с којом су се морали борити Мексико и Перу, тим пре, што је бар привремено заустављен даљи пораст светске цене сребра, због успоравања северноамеричких куповина и кинеских приговора Рузвелтовој политици сребра. Јасно (је, према томе, да се Италија руководила другим мотивима кад је објавила декрет о повлачењу сребрног новца.

У образложењу поменутог декрета вели се да се сребрни новац показао као непрактичан. Због његове гломазности публика га је наводно нерадо примала, а вели се да је било и много фалсификата, тако да су се стално јављали мањи губици. Можда су ови разлози и тачни, али нису једини. У том погледу праве се разне претпоставке. У једном делу светске штампе сматра се да Италија спрема прелаз на двојно важење, по угледу на С. А. Д. То не изгледа вероватно, јер Италија има за сада прече бриге, па не може мислити на експерименте као што су они у САД.

„Пмогтаноп“ сматра да је повлачење сребрног новца изазвано неповољним стањем државних финансија. Дефицит талијанског буџета расте, па се ова мера држави "рентира, јер она повлачи из саобраћаја за 1635 милиона лира сребрног новца, уместо којег се издаје хартија без унутрашње вредности. Према томе, ова би операција имала да донесе корист државној благајни. Када би то било тачно, не би се могла разумети одредба која прети тешким казнама свим лицима која буду прикривала сребрни новац. Повлачењем сребрног новца из оптицаја и продајом тог сребра на.светском тржишту државна благајна добила би злато или девизе у вредности од 380 милиона лира. Када појединци не би изручили свој сребрни новац држави, она би још боље прошла, јер би зарадила целу разлику између металне и номиналне вредности неизручених комада. Завођење казни за прикривање сребрног новца јасно нам доказује, да је Италији у овом случају сасвим споредно да ли ће доћи до фискалног прихода. Она жели да добије „сребро“.

Нагласили осмо да је мало вероватно, да ће се ово сребро употребити за појачање покрића Талијанске банке и за омогућење знатнијег повећања оптицаја. Због тога се може узети као сигурно да је ова мера у вези са тали-

Италија повлачи сребрни новац из саобраћаја