Narodno blagostanje

– Страна 109

interesantno ne samo za onoga koji želi da se stalno nastaiti na Bermjudi, već i za amerikanskog turistu. Braneći se decenijama od strane robe Amerikanci su postepeno podizali carine tako да зе опе тори зтаtrati za najveće na svetu. Međutim Amerika је иуогna zemlja: najveći deo artikala muške mode liferuje Engleska, a ženske do skoro Francuska. Na sve se te artikle plaća stoprocenina carina tako da Amerikanac ima računa da ode na Bermjudu da se ekipira engleskom i francuskom robom, koja je za 80% jeftinija no u Njujorku. Kažu da beže na Bermjudu i oni Amerikanci koji se ne slažu sa radikalnom socijalnom politikom Ruzveltovom i koji se boje socijalnih nereda u Americi. Sa socijalne tačke gledišta Bermjuđa pruža kapitalistima stoproceninu sigurnost. Na Bermjudi pre svega nema sirotinje — svaki ima najnužnije. Tamo se ne zna za štrajk radnika. Nigde na svetu nije tako

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ __ Бр. 7.

kriminal neznatan kao na Bermjudima. Tamo зе do danas nije dogodila ni jedna otmica dece — od čega najviše strahuju bogati Amerikanci. Na Bermjudi nema velikih gradova ceo svet se međusobno poznaje. Zločinac nema kud da se sakrije, sem da skoci u океan. Zabranjeno je nošenje oružja. Policija je VIIO budna i kontrola vrlo efikasna. Crnac, koji čini većinu stanovništva, veoma je miran građanin. Političko uređenje Bermjude, iako je engleska kolonija, nije ni najmanje demokratsko, na protiv veoma nazadno. I tamo postoji neki parlamenat, ali je оп убе по опрштајап usled originalnog izbornog ргаva. Na 30.000 stanovnika svega 2.500 ima pravo glasa, jer je OnO vezano za nepokretnu svojinu, cija vrednost ne sme biti manja od 60 funti steriinga. Vojna snaga je do skora bila ravna nuli, jer nikad nikakva opasnost nije uopšte pretila Bermjudi, pa i danas je po našem mišljenju to isto slučaj.

l. JEDNA STRAŠNA NOĆ

Smatrao sam da je dobro da Vam ispričam sve što sam slušao i čitao o Bermjudi pre no što produžim opis moga prinudnog boravka na njoj.

Stali smo u poslednjem pismu kod puta motornim čamcem od erporta ka hotelu. Kad smo se iskrcali počeli smo se peti u kamenu urezanim stepenicama, koje su više ličile na kozju stazu. Dok smo došli do hotela bili smo gola voda od znoja. Nikakve formalnosti nije bilo, jer je hotel već imao spisak putnika i svakome je već bila dodeljena soba. Rekoše nam da nas u trpezariji čeka večera. Jednim liftom koji se nalazi u dvorištu i koji je više teretni no osobni, popeli smo se na prvi sprat gde su sobe. Ja sam imao vrlo prostranu sobu, na uglu, sa četiri prozora, dva kreveta i kupatilom. Kako je nad kadom visio veliki tuš to se reših da se istuširam, ali sam kao oparen izleteo iz kade toliko je bila vruća voda. Držeći da je bila pogrešna veza, pomerih sla-

vinu, ali ponova moradoh da iskočim, jer je voda

opet bila vruća. Kad sam silazio u restoran i sreo sobaricu zapitah je zašto nema hladne vode u mojoj sobi.

— Mi nemamo uopšte tople vode u hotelu, odZOVOTri опа.

— Ja se bogme oparih sa tom Vašom hladnom vodom.

— Kad biste bili malo duže ovde, navikli biste, odgovori ona šeretski — verovatno po hiljaditi put.

Ceo je personal crnac. Sve je obučeno u belo, čisto, sem kelnerica koje su imale crne haljine i koje su se neprekidno znojile — da bi gosti imali što bolji apetit. U holu hotela bilo ie nešto sveta. Sve je u večernjiem odelu: gospoda u belom smokingu, a dame dekolte. Pred svima se nalazio viski i led, sve je klonulo od vrućine.

Bila je skoro ponoć kad smo seli da večeramo. Rasturili smo se bili po trpezariji kao da smo se posvađali. Jelo je bilo prvoklasno, posluga Кејпегса bila je i suviše troma iako je jedan maitre dhotel nadziravao. Mladi Španiolac, koji nije sedeo daleko od mene, dobaci mi ironično:

— Ja.sam video i lepših.

Posle tako jednog burnoz dana osetili smo potrebu da se što pre spustimo u postelju. Ja sam iza-

brao krevet blizu prozora i pokrio se samo jednim čaršavom. Posle preturanja po krevetu od dva sata bacih čaršav, pa kako ni to ne pomaže, skidoh sve sa sebe. Ništa bolje! Osećao sam kao da sam negde blizu neke vatre, ali toplota nije bila suha već vlažna. Ustajao sam i palio elektriku, na rešetkama od prozora milioni od insekata pokušavaju očajno da uđu u sobu. Mogu vala da i uđu, mislio sam, ništa gore ne bi moglo da bude. Oko četiri sata sam se rđavo osećao: s jedne strane umor, a s druge nesanica i vrućina koja guši. Oko pet sati čuh pokret u dvorištu i pogledah kroz prozor: na dvokolicama punim Капtama mleka sedi crnac od 14—15 godina. Malo аосnije pojavi se jedna ženska crna figura takođe u belom mantilu. Verovatno da je bila kuvarica. Ali se inače u hotelu ništa nije čulo. Obrijao sam se i okupao u vrućoj vodi, koja mi sada više nije smetala, potom izišao u hol. Tamo su već bili moji saputnici: svi Evropljani i jedan Amerikanac. Gojazni Švajcarac je poluglasno tužio, hladeći se nekim novinama. Kakva noć! ponavljali su putnici jedan za drugim. ŠSmerikanac me zapita kako sam ja proveo noć. Na odgovor da nisam trenuo cele noći, reče mi da vrlo dobro izgledam. Ja mu objasnih tu pojavu. Rekoh mu da mi Srbi inamo gromobran pomoću koga izbacujemo iz sebe gnev i rđavo raspoloženje. To su naše nacionalne psovke. Kad Srbin pola sata ispsuje ceo svet sve do Gospoda Boga, lakše mu je. Ja sam to radio jutros i to glasno pošto niko ne razume srpski. Amerikanac je bio nesrećan što mu nisam mogao da prevedem srpske nacionalne psovke.

Trebalo je utući celo pre podne. Ja sam se okretao po holu čitajući razne reklame. Na moj upit portiru šta bih mogao da vidim reče mi da bi najbolie bilo da uzmem jedna kola i da se prošetam do glavnog grada Hamiltona. Kočijaš mi гесе да једап sat košta 4 dolara. Na moju primedbu da |e to mnogo, odgovori on da toliko isto košta i kad su troje u kolima. Kako smo svi bili tako rđavo raspoloženi da smo bili gotovi da ujedamo smatrao sam da je najbolie da pođem sam. Ta kola su bila običan »štaјегуагеп«, Како mi to srpski kažemo. Nad njim je razapeto jedno platno za zaštitu od sunca. Koni dobro uranjen i vrlo leni.