Naša stvarnost

8 NAŠA STVARNOST

«mislu da važi jednako za· sve, ili, još tačnije, da poštuje i sprovodi načelo jednakosti sviju. I po njemu nijednog tremutka nisu mogle biti odvojene sloboda i jednakost. Ono što Će osigurati slobodu svih to je jednakost sviju. U ovome se vidi da i njegovo gledište o slobodi nosi socialno obeležje i sadrži jedan socialan moment. Shvatajući na ovaj način vezu slobode i jednakosti, on je problem i suštinu demokratije video dublie nego neki moderni državnopravni teoretičari, po kojima ie polazna tačka demokratije sloboda (kao na pr. Kelsen). Ako ije sloboda polazna tačka, onda nemamo sigurnosti da se ona ne pretvori u neslobodu za izvesne gradjane pri prelazu iz „Drirodnog” stanja, ili stanja slobode, u društveno, i to iz jednostavnog razloga, što su ljudi nejednaki po ličnim osobinama i stvarnim situacijama. Ako bi se pak sloboda shvatila kao sloboda politička, onda se ona shvata već kao socialna i, kao takva, ona pretpostavlia jednakost. Otuda ima prava Ruso, kada podvlači načelo jednakosti i označava ga kao uslov „opšte volje”. Medjutim, to ima još i veću važnost. Načelo jednakosti ie to koje će ideju demokratije vezati za istoriski razvoj. Jednakost ie relativna stvar, čiji smisao stoji u zavisnosti od kriterijuma. koji imamo o jednakosti. On je, dakle, istoriski uslovljen, menijaiući svoju sadržinu i svoj smisao. Uostalom, svaki etički idealizam pretpostavlja razumnog i socialnog pojedinca, jer bez toga ne- . ma „ličnosti” u etičkom smislu reči, što će se ispunjavati sadržinom i smislom prema društvenom razvoju. Ovai istoriski i razvoini momeht došao je do izražaja u idealističkim shvatanji- · ma demokratije u vidu teorije o regulativnoj ideji, naslanjajući se na Kantovu filozofiju. U istom i sličnom smeru će nastupiti i promene, i uporedo s tim, u shvatanjima društvenog iedinstva i opšteg interesa. Istina, društvo se neće shvatiti kao sistem suprotnosti interesa, ali će se uvideti da je to sistem raznovrsnosti interesa i shvatanja, kojima će demokratija dati sigurnu Osnovu i održati dovoljno solidarnosti medju delovima. Ali već Hegel neće moći da izbegne priznanje suprotnosti u društvu. Niemu, koji je u državi gledao oličenje najviše moralne volje i opšteg interesa, palo je u deo da od prvih podvuče postojanje suprotnosti u društvu. Ovo je besumnje došlo kao posledica niegove dialektičke metode, po kojoj je imala država da igra ulogu sinteze suprotnosti. Sam Hegel mogao je biti neiasan i neodredjen u objašnjavanju kako iz suprotnosti u društvu može da nastane savršno jedinstvo u državi —, i mogu se o tome voditi diskusije medju njegovim interpretatorima. Ali oni koii nisu hteli poći za njegovom idealističkom primenom dialektike, kao marksiste, mogli su samo da i u državi nadju suprotnosti, prenete iz društva. U iednom ili drugom obliku, u većoj ili manjoj meri, suprotnosti priznaju i moderne socialne nauke. Taj moment nateraće nauku da traži drugu formulu socialne filozofije demokratije od one koje se drži idealizam.