Naša stvarnost

140 LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

Sve šlo ovde postoji, sve šlo mi oko vidi Preobražava snaga ljubavi i mog duha,

Mašfa sve srečom fopi: svetom vodom iz hridi, I pokriva lepofom nadzemaljskog ruha.

Tako živim u svefu koji mi ljubav skova, Dišem vazduh blažensfva koji mi mašfa sfvori | čujuć gde Samoća božjim glasom govori Pišem povest svog sela u ova smerna slova.

Refka iskrenost u priznanju pesničke neiskrenostil Ali, kako onda stoji s ličnom osnovom ovakve poezije, gde je njena psihička podrška. Svaka prava poezija, bez obzira koliko uspešno sagledava sivarnosf, uvek polazi od pofresnog nadahnuća, koje se rađa u susrefu pesnika i života, polazi od emocije koje su samo bolni ili radosni odrazi toga susreta. U poeziji g. Miličića, međufim, nema ni fraga od opšle istine živofla, od lične jednačine doživljaja. Pesničko „savršenstvo” kome pesnik feži, po svom sopstvenom priznanju u pesmi Put za moje selo, ima u osnovi jednu „bolnu mu'drosh: smrt svakog ljubopilstva"! Na faj način g. Miličić je svesno zatvorio sva vrafa svog duha za doživljaje iz sveta, da bi na drugoj strani, ofvorio prozor samo svojoj krasnorečivoj rufini. Ofuda g. Miličić, u ovoj svojoj knjizi pesama, koja je frebalo. da bude istiniti pesnički venac o živofu ljudi, fla i nebesa u Brusju, sam sfvarai svoju sliku stvarnosti od koje polazi u inspiraciji. Osnovni akord fe slike izražen je u vezanosti ljudi, kamena, mora i neba u jedno vaskoliko jedinstvo. Postoji u ovom pesničkom „panfeizmu” (reč je posuđena) jedan knjiški apriorizam. G. Miličić ne dolazi do log „panfeizma” snagom olkrivanja, on nije u samoj pesničkoj maferiji. On je većma u pesnikovoj volji, u njegovom svesnom bfenju. Jer pesnik ga dokazuje opisnim obuhvaftanjem onih elemenafa (ljudi, ila, mora, neba), koji mu se čine kao delovi njegove sadržine.

Ali ni fa slika stvarnosti, koja u poeziji g. Miličića hoće da zameni realan svef, nema pravih i žarkih ličnih boja, nema značajne subjektivnosti, ma da je sva u ličnoj perspeklivi. Slika koju g. Miličić pruža sva je, usto, bez unufrašnje plastike. Motivi se ponavljaju, premda se ovakvim wreporterskim" poelisanjem svoje vlaslife slike sveta moglo doći do množine wSižea”, do mnogostrukosti osećanja, do polifonije sokova. Sfvaralačke imaginacije, dakle, nema. Karakferistična je, u ovoj zbirci, pofpuna ofsufnost melafora i slika. Ali one su izraz jednog neposrednog, iracionalnog sagledanja; a u pesmama g. Miličića sve je namerno, razumsko, racionalno. U fakvom pesničkom postupku mnogo je loga deskriplivnoga, pripovednoga, narativnoga. Umesto da maleriju poelski izrazi, g. Miličić je opisno saopšfava. Oluda, u ovim pesmama, fako malo pravih poeiskih akcenata. Gustine nema uopšle. Sve je rasplinufo, ravnomerno, bezbojno. Stihovi se fu ređaju u jednoj liniji osećanja, u istoj boji deskripcije, mrtvo, kao jednobojna niza brojanice. Ton ovih pesama je svečan, podignuf, zvučan. Ali u osnovi foga zanosa samo je prazna reforika. U njoj ima nečeg kićenog, frazerskog, bibliski „baroknog”. Oluda utisak da se radi o poeziji retorike iz zdravice sa banketa. Eli FINCI