Naša stvarnost

PISMA POGINULIH VOJNIKA 149

dozivaju budućnost... Ne dajle da vas zavaraju prividi. U dubini sve je zakon. A za one koji rđavo prožive ovu tajnu, koji zalutaju — a fo je većina — lajna je izgubljena samo za njih same. Oni je ipak predaju drugima, kao zapečaćeno pismo, o kome ništa ne znaju... Čovek i žena, oslobođeni svih svojih zabluda, svih svojih feškoća, neće se više fražifi kao suprofnosti, već kao braća i sestre, kao bližnji. Oni će ujediniti svoju čovečnost ds bi podneli zajednički, ozbiljno, sfrpljivo, feret ela koje im je dato, a koje mnogo pa da može da kupi štogod i kolikogod zaželi. B. S.

Biz PISAMA VOJNIKA POGINULIH U SVETSKOM RATU GLA aan | Pijbovodom 11 novembra — godišnjice dana primirja

ot

Od 1914 do 1918, svakcg dana hiljade pisama stizalc. je sa frontova ı pczadinu. Svako od tih pisama je neposrednc. i istinito: svedožanstvc, c ralu. U milionima ovih dirljivih dckumenata, rasturenih pc svetu i već davno zaboravljenih, ispisana je čitava istorija čcvečanstva u ratu, istcrija čija velika pcuka cstje nečitljiva zbog svoje bezgranične rasparčancsti. rasparčanosti.

Jedan mali deo tih pisama sakupljen je i sačuvan, U mnogim zemljama, a naročito u Francuskoj i Nemačkcj, cbjavljene su, odmah posle rata, zbirke pisama vcjnika pcginulih na frcntu. Dznas su ona okružena opasnim zabcravcm. Ono štc bi mcglo da nas spase od rata koji nam preti, jesu baš uspcmene na rat koji smo preživeli. Te su Uuspcmene najsvežije i najrečitije u pismima vojnika sa frcntcva.

Uzmimc, na primer, da nam o ratu priča Jedan bivši ratnik. Možemo da nadjemc' punc razilcga da mu, i pored njegove iskrencsti, ne verujemo potpunc. Ako tražimo istinu, živi dokument tog vremena, ićemic. skicni da odbacimo i umetničko delo o ratu, makoliko cnc. lepo i vercdostojnc: bilc: u pitanju je uvek umetnička fcrma koja dcnekle preplavi suštu istinu, a zatim pred sobom imamo delc: samo Jednog čcveka. Ali svedcčanstvo stotine i stctine mrtvih kcji su progcvcrili iakc nisu znali da ćemo ih slušati, — progovorili pod teretcm samih dagadjaja, nemajući vremena ni da predahnu, i rekli nam isfe stvari jiakc, se medjusobnc nisu ni pcznavali, takvo se svedočanstvc ni pod kojim) izgovorom ne može cdbaciti.

A onc. štc čitamc u ovim pismima sa frontcva nisu samc. opisi Lžasa i ratnih nevolja, već neštc mnogo značajnije. Svedcci smc. cgromne neosnovanosti rata i njegcvog dubckog besmisla za sve cne kcji su se medjuscbno gonili i ubijali, zadavali jedni drugima najžešće bclove i smrt, iakc. su bili stvcreni da se razumeju i da se vole. Njihcva pisma, poredjana jednc pored drugog, nepobitan su pismeni dokaz njihcvog bratskog spcrazuma.

Iznećemc. nekolikc, medju najkarakterističnijim. Dcvoljna ipak da nam pckažu kako je mržnja prema „neprijatelju” jedan osećaj na koji se nailazi mahom u dubckoj pczadini, gde se on sa puno umešncsti podržava. ;

Fizašanin, Žan Poteher, kcji je poginuo %5 jula 1918, piše sa fronta c rezultatima svcje ankete medju Amerikancima:

Jedan jedini mi je rekao da oseća mržnju prema Nemci-