Naša stvarnost

SAMOĆA 19

dice Vasjanjin punili su burag čorbom od kupusa Stroževa, a ambari Pjofra Ivanoviča bili su uvek puni, blagodareći njihovom frudu. Uostalom, i sam Storožev voleo je da radi, ustajao je rano i legao dockan. Bio je pohlepan, ali njegova pohlepnost nije bila pohlepnost kakvog glupaka; znao je da računa i svaku je stvar pametno radio.

Prazničnih dana, Pjofr Ivanovič odlazio je na pijacu u Grjaznoje da prodaje lan, luk, krastavce, sukno. Kad nije imao ništa da proda, kupovao je od svojih suseda živofine namirnice koje je preprodavao, nagomilavajući zaradu kopejku po kopejku.

Pjotr Ivanovič nije se usfručavao da pozajmljuje fihim i pokornim ljudima žito, brašno, pa čak i konja. Kad dođe vreme, dolazili su, radili na njivama ili u bašti Storoževa, i fako vraćali svoje dugove, i nisu propušlali da ponizno zahvale svom dobrotvoru: „Bez tebe, govorili su, nije nam osltajalo ništa drugo do da skapamo.”

Storožev nije čuvao pare pod slamaricom. Znao je on za draž kamata. Kopejku po kopejku, rublju po rublju, nagomilao je kapital i postao gospodar jednog uglednog dobra koje je izazivalo kod ljudi uzvike divljenja, jer je on imao i mašine, i konje i krave plemenife rase. Preiplaćen na novine, na časopise, čifajući knjige, racionalno je obrađivao svoju zemlju.

Storožev je bacio pogled pun vafrene žudnje na veličanstvene hekfare zemlje oko Labudovog jezera, nedaleko od sela: kakvog li divnog dobra! Govorio je sebi: „Mogao bih da se povučem iz sela, da sagradim na obali jezera lepu kuću, da je okružim baštom, brezovom šumicom, sa sporednim zgradama, i da slažem u svojim ambarima fešku raž, zlatan ovas i mrku heldu...”

Ta fako dobra oranica privlačila ga je.

„Voda je sasvim blizu! govorio je još sebi, ne bih imao nikada da se bojim suše; za moj baštovanluk, za kupus, šargarepu, ova zemlja je nešto najbolje što se da zamisliti!”

Česlo je odlazio na fu sfranu, peo se na brežuljak da bi na miru razgledao predmet svog priželjkivanja.

San ga je ovaj progonio, poznavao je svaku među, svako brdašce u ovom predelu, unapred je bio odlučio da će ovde posejati ovo žito, a fome ono, da će njegovo stado ići na pojenje na ovo meslo, a da će famo, na onom, imafi svoj tor.

Zemlja! Čitav život njegovog oca, dede i njegovih predaka beše profekao ovde, a i on sam grčevito se hvafao i najmanjeg komadića ove zemlje!

Često, viđao je u snu fe hiljade i hiljade hektara, ogromnu ravnicu ispresecanu rekama, masnu, plodnu zemlju: gazio je svojim nogama i nije mogao da sagleda kraj ovog imanja koje je sunce plavilo. Zemlja! Te mekane grudve u koje je voleo da zavlači šake, fa zemlja koju je gnječio svojim prstima, udisao i kušao jezikom, fa gorka i masna zemlja sadržavala je sve: počast, novac, vlast.