Naša stvarnost

SAMOĆA 25

— Filip Ivanovič je, reče ona, kriveći nos kao što to deca rade — olišao na slanicu. Sfrah me je kad ostanem sama. Pomišljam u sebi: ako komunisti dođu, zadaviće fe, jadni prijatelju!

— A da li oni kad dolaze ovamo?

— Lelos su često dolazili. Šumar je, kako oni kažu, bogataš. Prefurili su sve ćoškove, ispraznili sve sanduke. Jedan od njih je prelio da će ubili moga muža. Ti si lopov, govorio mu je, prljavi riđi kulak, znamo mi na koju sfranu ti gledaš. Videli smo veoma surovih komunista. Ali sada je naša kuća slabo pristupačna. Treba poznavali staze, pa se ne uvalili u barušfine.

— A ako oni dođu?

— Ćuli! Noću, kad čujem kako ječe borovi, mislim da čujem ljudske glasove. Ja ne mogu više!

— Ja sam vaš sluga.

— Da, naš sluga! Treba ozdravili što pre, Pjofre Ivanoviču, i otići. Smiluj se na naše živole!

Žena zajeca i baci se na kolena pred Storoževim, udarala je glavom o pod. Ona je žalosno jadikovala, nagovarala ga da ode, da je poštedi ovih muka.

Filip Ivanovič je bio stari prijatelj Sforoževa. On je služio vojni rok u istom odredu u kome i Andrijan, ali ga je otac, bogalfi gazda — uskoro uspeo da oslobodi, pošto je prosuo veliku sumu novca.

Kada se vratio kući, Filip Ivanovič se odelio od svoga oca, prodao svu svoju slarudiju i svu stoku, i zaposlio se kao šumar u susednom srezu. Bio se sebi zakleo da će se obogaliti. Riđi Filip je zaveo fako strog red da oni, koji nisu bili njegovi srodnici, nisu mogli više izvući nikakve koristi od šume, nijedno drvo, nijedan naramak granja. Filip je umeo da uhvati mužike na delu, nemilosrdno ih je naferivao da plate globu. Suze ga nisu dirale, bio je neoselljiv za sva preklinjanja. 1917 umalo ga ne ubiše. Hleli su da mu zapale kuću. Tada ga je Sforožev spasao. On je doirčao, posavelovao mužike, uspeo je da ih urazumi, zaprelio im. Seljaci su napravili veliku larmu, kleli su i psovali, ali ovaj bes ne polraja dugo: nišla se konačno nije učinilo, uvrede su zaboravljene.

Do 1918 Filip je živeo mirno i fiho; sakrio je bio svoju ušledu, prodao stoku, i kad su boljševici došli nije imalo više šta da se oduzima. Kad crveni odred napusti njegovu kuću, Filip pokaza kao mleko bele zube i prsnu u zlurad i vrištav smeh. | počeo još više besneli proliv boljševika.

— Ja sam činovnik Sovjetske vlasi, pasji sinovi, govorio im je on. Oni će vas naučiti lepom ponašanju, slobodi.

— Sad ije svršen račun s mojim kumom, mislio je Storožev.

On umiri ženu i zaspa: bio je to zdrav i snažan san. Osećao· je kako mu iz dana u dan pridolazi snaga. Mogao je koračali po sobi, dugo je sedeo na prozoru posmalrajući mračnu masu šume: prijalne i mirne misli su mu prolazile kroz glavu. Nije