Naša stvarnost

214 LJUDI—DOGAĐAJI-KNJIGE

vekovih, jer u „mozgu” sve poslaje jedno i isto. „Predralna i poralna pričanja” zanimaju nas kao umelinička pričanja: prema Tome koliko je pisac uneo u njih od svojih nerava i od sveg svog bića. Malerijal iz koga se kuje pričanje umehfnički je za nas od druge vrednosfi. On može da ima kao lakav socialnu, efičku i moralnu vrednost i da onoj prvoj, u koliko je za ličnost koja prosuđuje flaj malerijal pogodniji ili ne, d& još višu ili nižu vrednost. Ali za onoga koji može u osnovama da odlučuje sivari, fo neće imali vrednosti”. G. Lazarević je očigledno iskren u priznavanju svog apslrakinog eslefizma; on „koji može u osnovama da odlučuje sivari” ni, malo se ne uslručava da zanemari „socialni maferijal” umelničkog dela. Jer: „Ako se slučaino poklope vrednosli i nocije lepog sa drugim vrednostima i nocijama, lepo će, ako su sve fe vrednosti podređene, ako je lepo vrhovni kanom i ako je ono odlučujuća dominanina, samo dobiti, istaknuće se još više, kao kraljtca lepote među lepotlicama: Taj zadnji plan daće pravom i osnovnom planu još puniju vrednost. U fom slučaju je to fako: u svakom drugom ne.” G. Lazarević upravo veruje da je fakav slučaj, naime da je lepo „vrhovni kanon”, i ne samo vrhovni već i nezavisni.

Ali pošlo se kod g. Lazarevića sve fako raspreda, celokupna njegova književna rabola nikako ne može da znači pravu književnu krifiku. No makoliko da je odan svome eslelizmu, makoliko da oprezno bdi da se književnost ne zagadi drušivenim elemenfima, književna poslovanja samog g. Lazarevića nisu fime mogla da izbegnu da ih i sami ne poprime, jer je lo nemoguće, i svaki napori u fom smislu unapred su osuđeni na neuspeh. Po svom objeklivnom društvenom smislu književni rad g. Lazarevića prestavlja jedan od napora onih društvenih snaga koje hoće književnost da iskoriste u svoje sebične svrhe, ili koliko fo u izvesnim slučajevima nije zgodno, nastojavaju da po njih opasna književna sivaranja poslave negde odakle će im bili bezopasna. —

Čini nam se, međuhlim, da se je već preživeo dogmaiski eslelizam uopšle, pa i ovaj g. Lazarevića. Prividna kritika g. Lazarevića uveliko je arhaizirana, i vrlo slabo doprinosi onome čemu objeklivno feži.

Đorđe DAMIČIĆ

SMRT CARLA OSSIETZKOGA

izmučen i bolestan, 4 maja ove godine umro je na jednoj od berlinskih klinika Karl fon Osiecki jedan od najboljih ljudi posleralne Nemačke, slrasni borac za slobodu i mir, dobilnik Nobelove nagrade, blistavi publicista i književnik.

Nemačka je znala za dva blistava publicista, kojima se oduševljavac ceo kulturni svef: Heinricha Manna i Karla Osieckog. Hajnrih Man danas živi i slvara u izgnansivu; piftome oči Karla Osieckog zalvorile su se za uvek. Prefinjeni eslefa, iskreni humanisla, svim svojim bićem, svom svojom prefinjenošću freperio je u sred živofnih problema svoga naroda. „Onaj ko je prvi put video ovog skromnog, oimeno uljudnog čoveka, nikada ne bi pomislio da se iza Takve spoljašnosti skriva najsilniji i najpronicljiviji publicish Memačke, — pisao je o Osieckom pre nekoliko godina Lyon Feuchiwanger. —