Naša stvarnost

218 LJUDI—DOGAĐAJI—KNJIGE

Džambul je rođen i sada živi u Kazahstanu. U foj zemlji, ravncj, pokrivenoj slepama, gorama i jezerima, zemlji gdje je doskoro bilo devedeset i devet od sto nepismenih, književnost je živjela i razvijala se samo kao usmena književnost. Akini su bili pjevači narodnih pjesama i pjesnici savremenog narodnog živola. Oni su jahali po slepama, po selima, islupali na svadbama i narodnim praznicima, i svirajući u dombru (instrumenat sli čan famburi), pjevali su pjesme, lakmičili se, često improvizirali pjesme, poeme, epigrame, šale i doskočice. Najuspelije od fih improvizacija išle sv zalim od usta do usla i poslajale narodnom poezijom.

U fakvoj sredini ponikao je i akin Džambul. Njegov učilelj bio je akim Baluan-Šolak, koji je virluozno svirao na dombri, koji je očaravao ljude svojim divnim glasom i svcjim pjesmama, i koji je zbog loga bio gonjen i zatvaran. Prve značajne Džambulove pjesme poliču iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada su njegovu domovinu polresali uslanci, kaznene ekspedicije, grabeži i umorsiva. Od tada on je pjevao sve velike događaje u svome narodu i svojoj široj domovini: deveislopelu, sveiski ral, narodne pokrete, narodne pobjede, srećne dane živola iid.

Džambul pjeva većinom duže pjesme i poeme. „Kada Džambul pjeva, rekao je jedan književni kritičar, sva slepa pjeva. Silni glas, široki dah, ruke drže dombru, i narod sluša. Slavni akin pjeva o cijelom vijeku koji je prošao pred njegovim očima." Džambul česlo i improvizira svoje pjesme. Na samoj proslavi sedamdesepelogodišnjice, poslije pozdrava narodnih pjesnika i pjevača i književnika koji su se bili skupili iz svih krajeva zemlje, Džambul je uzeo u ruke dombru i u slihovima se zahvalio na pozdravima i pozdravio svoje goste.

Pored skoro preminulog Sulejmana Slaljskog, velikog narodnog pjesnika i pjevača, Džambul je jedna od najznačajnijih i najinšeresaninijih pjesničkih figura današnjice. Sva narodna poezija i sav život jednoga naroda progovorili su, jednim svježim i sintetičnim izrazom, kroz njegova usla — i u fome je njegova pjesnička snaga. Živeći u narodu, sjedinjen sa narodom, on je uspio u onome u čemu nijesu uspjeli mnogi pjesnici odvojeni od naroda i narodne poezije jednom anlinarodnom i anfiljudskom poezijom raznih mocdernizama, uspio je da u svojoj poeziji, duboko narodnoj, sivori jedinstvo

onoga šlo se zove narodna poezija i umjefnička poezija, da ukine granice između toga dvoga, da ih ukine u jednoj višoj, svježoj, demokraličnoj, narodnoj slepenici poezije. Primjer Džambula Džabajeva najjasnije pokazuje put sivaranja nove poezije: ne od anlinarodnih, dekadenfnih modernizama, ne sa njima i preko njih k narodu, u narod, u nove događaje i pojave živola — do nove poezije, nego od naroda, od narodne književonsii, od književnosti koja se ne zove narodnom ali koja nije ni jednog časa napuštala istine o narodu i njegovom živojiu, od lakve i sa iakvom književnosti u narod i sa narodom, kroz borbe naroda, kroz živo! naroda, njegove nove i sve novije pojave, — do nove poezje! U jednoj svojoj pjesmi o jednom od velikih ljudi svoje šire domovine Džambul pjeva kako je čovjeka o kojemu pjeva, „stanovnika svoje duše”, hlio da uporedi sa suncem, sa morem, sa mjesecom, sa okeanom, ali da ga nije mogao uporedifi ni sa čim (pri nabrajanju poređenja on, kao naš narodni pjesnik, svaki put ponavlja: htio sam da fe uporedim sa suncem ili dr., ali te sa suncem ili dr. uporediti nijesam mogao), i na kraju završava: