Naša stvarnost

220 LJUDI-—DOGAĐAJI—KNJIGE

Knjiga g. Prodanovića, pisana pročišćenim jezikom-i sfilom, frezveno i i jasno, ipak je u izvjesnom smislu jednosfrana. Ona ne obuhvata sav kompleks odnosa, književnih i drušfvenih, već samo izolovao odnos Vuka i Miloša. A nesumnjivo je, i fo se i u knjizi osjeća, da su odnosi između Vuka i Miloša samo jedna slika odnosa pod kojima je Vuk pisao a Miloš vladao. U fom smislu djelo je sasvim uspjelo, i pruža nam, s istorijskim. dokumen– tima, živu sliku.

Neko bi mogao zaželjefi da je pisac na osnovu maferijala došao i do izvjesnih analiza. Ali u svakom slučaju, knjiga je indirektnim putem pružila ·čifaocu mogućnost da sam izvodi fe zaključke. Ovdje se samo može zaključifi zajedno s piscem: Kad se danas sudi o odnosima Vuka Karadžića i Miloša Obrenovića, ne može se zameriti Vuku što je moljakao za novac, nego se mora osuditi Miloš zbog fvrdičenja. On nije razumevao veličinu Vukovu, ni ogroman značaj njegove reforme. | nije umeo poslušati Vuka i vezati udovoljnoj meri svoje ime za uspjeh najveće i najkorenitije reforme, kakve niti je bilo niti će ikad bifi u našoj književnosti. O Milošu će se govorifi u našoj narodnoj isloriji i dobro i zlo, a o Vuku samo dobro . . . str. 96-97). M. Đ.

„VOIVOĐANSKI ZBORNIK” Novi Sad, 1938 godine

Ovaj almanah, u kome su se okupili na saradnju mahom najpoznatiji javni radnici iz Vojvodine, objavljen u redakciji Bogdana Čiplića i Sime Cuciča, obeležava dafum u kulturnom životu Vojvodine, i pored foga šlo bi se načinu uređivanja imalo dosta prigovorifi. On se pojavljuje posle dugog perioda „zafišja”, gofovo mrivila u kuliuriom životu Vojvodine posle prvih posleralnih godina, da kao i druge publikacije što niču sponfano i nalaze publiku, kao i časopis „Naš živof”, posvedoči o fome da Vojvodina ponovo diše punim plućima, fraži svoju afirmaciju i hoće kulfurno da živi.

U uvodnoj reči urednici su izneli pobude kojima su se rukovodili pri izdavanju ovog almanaha, ukrafko isfakli značaj Vojvodine u srpskom kulfurnom živolu ranije, skicirali osobenosti Vojvodine i njenog književnog izraza, a u isti mah naglasili da ovo ne znači podvajanje, vešlačko stvaranje regionalne vojvođanske književnosti. To bi, uostlom, bilo utoliko teže, šio su najznačajniji kuliurni stvaraoci Vojvodine, kako ranije tako i danas, igrali vodeću ulogu u kullumom živoflu čitavog srpskog naroda. Urednici se izvinjavaju šlo među saradnicima nisu i neki značajni kulfurni radnici, koji su međulim bili pozvani, kao na pr. Vasa Sfajić i Isidora Sekulić.

Tu se susreću preisfavnici raznih generacija, suočavaju se razna shvašanja, ali na osnovi demokratije, sukobljavaju se postavke s prividno iste platforme. Tako su na primer izlaganja omladinaca dr. Fedora Kiseličkog (O vojvođanskoj omladini pre 70 godina i danas) i Nikole Petrovića (Tri perioda vojvođanske politike) ubedljiva konirafeza često proizvoljnim i autorifalivno nedokumentovanim feorijama Vase Bogdanova (O Đuri Jakšiću). Jedan od preistavnika predrafne nacionalne revolucionarne generacije, Svetozar Matić, piše o Postanju Vojvodine, i dodiruje se simpalično s omladincem Živanom Milisavcem koji daje, doduše dosla lefimičan i oskudan pregled poslerafne književnosti u Vojvodini. Kuliurnu prošlost Vojvodine osvellja-