Naša stvarnost

ŠUNCE U ŠUMI 4i

a zeleni oblaci krošnja, nose kišu lišća put jesemi.

Niču zemlje, daleke i žuđene, i bijela, jedra, kutera, padaju preko isrovanih, cesta, 4 rovovima bdiju drugovi.

Gronice rastu, kao bedemi, a srce bi htjelo biti ptica bez bputnice.

U tuneh noći jure vlakovi i meke kose kao romon kiše omeđuju, prostore.

Čija se to pleća šire, ogromna, gvoždend, i hose prkos, bunw i O08VetiM, i čiji genij raste preko zakona?

Sanja li srce o bajkama i čudu, ili su misli stale? O srce, u koje wvire svijet!

Na rubu šume dočekuje cesta. Srca wrezana, w, stablima, produžuju san tko zna kad već Tazbijeh.

10.

Koliko je dana prošlo bez tebe i koliko je sutona prošumilo kraj moga brosora i koliko želja planulo vw srcu!

Zašto si tako daleko od, mojih noći od mojih riječi s kojima se wu polusnu opraštam od tebe, od, mojih ruku w miru kraj mene isprušenih? —