Nova Evropa

nas dreči protiv njega. A da ne beše njega, kraj svih engleskih blokada, danas bismo imali, za vratom, jednu odmornu Italiju, bogatu, i još više uobraženu, Kako da pišem o politici treće republike, i o barometru franka, kad bih morao pisati, pri tome, o našoj reparacionoj komisiji ovde, Odustajem,

Pisaću, vrlo kratko, o pozorištima, Circenses. U njima vrvi svet, i gleda toalete. Na galerijama se ljubi, Uostalom, u tome ima fradicija, Visoko gore, sad smešne, još postoje one lože, sa rešetkama, iza kojih se, nekad, činilo sve, i večeralo, gledajući komedije, koje nisu bile bludnije od života, Sad se to retko dešava, Inače, sve ovo ljubakanje po tramvejima, pod zemljom i na ulici, dosta je ljupko, Nije to neobuzdanost. To je prosto ovdašnji, razvijen osećaj za reprezentacijom,

Ni umetnost više nije opasna. Ko ima talenta, piše lepo i pametno ljubavne drame, Ona, on, i muž, Ponegde umešano jedno lovačko odelo, ili ma što šta publika voli; iza zavese svira violina, a pri kraju, pod starost, sve se žene smire, Nijedan pesnik ne jauče. To čine još samo Sloveni, Ovde ljudi davno znaju da to nema smisla,

Izmedju činova, na zavesi, javljaju rezultat trka, i, ako se negde sudario voz, koliko je mrtvih, Posle, reklamu lepog boksera Karpantijea, koji je fabrikant posudja, Posle se komad nastavlja, A po·sle, svi večeraju javno i poštuju sebe,

Uostalom, ovaj patos, to je zao uticaj Tolstoja na meni, koji je mrzeo kulturu, voleo seljake, išao bos, i jašio skupe konje,

Glumci su, razume se, sjajni, Ukus, scena, brzina radnje, savršeni su, Ali to znate, ~ |

Nekad nam je smetala svežina, irealnost, veselost, duboka istina, koja se krije u svakoj neprirodnosti, kad su glumci bili žive marijonete; danas, dakle, imate na pozornici konje, lavove, kulu oklopnjače, koja bombarduje, travu koja raste, i djubrenjak po kome šetaju kokoši, Dijalo6 nam je bio neprirodan. Sad imate, dakle, dijaloš pariskih pozorišta, posle kojeg može doći samo još dadaizam, ili ludilo,

Ja ne kažem da on ne treba da se odomaći i kod nas, Naprotiv. To je progres.

Uostalom, oni se, na sve to, smeše i pokazuju statistike pozorišnih poreza, Ta na tome stoje naši najveći uspesi: porodica i država,

U državnim pozorištima, treba priznati, nije kao na bulvarima., Tamo se čuje aksan Akademije, Kornej, Rasin, Molijer.

Šekspira nema, On je još uvek »sauvage ivre«, kao u vreme Voltera. Ako mu ovogodišnja proslava ne pomogne!

Grke igraju ne može biti gore. Istina, ne misle, kao Rajnhartovi Nemci, da je za grčkost dosta urlikanje, cirkus, i velika osvetljenja, ali nemaju ni stil jednog Moisija, Basermana, Vegenera, Igraju ih kao, nekad, Talma i Mune Sili. Na koturnima, .

To je, najzad, manje važno.

232