Nova Evropa

Možda je zvuk njegova glasa, možda je melodija njegovih reči, slatka i tužna, setna i mila, prouzročila celu tu revoluciju čuvstava, — znam samo to da sam u jedan mah osetio u sebi preporod, da sam u jedan mah otresao sa sebe sve ono sitno, kaljavo, egoistično, svu tu laž principa i teorija u koje nastojimo zaodeti vlastitu sebičnost i lagodnost, — i najradije bih bio pritisnuo na grudi toga izmučenog, талпатапоб, poderanog redova, u osećanju pokajanja, žalosti, besRkrajnog veselja, Jer sam u jednome času osetio nešto golemo, uzvišeno, beskrajno, nešto što možda nikad pre toša tako jasno nisam osetio, — Historija? Tradicija? Dinamika prošlosti? ,., Trice, smešnosti, sramota! Ovde izbija na tako jednostavan način ona večna tragika naroda, ovde sam video kratak odsev duboke, bezdane паrodne psihe — i pred tim se doživljenjem srušilo sve. Takav doživljaj spaja odjednom one što se inače ne mofđu sporazumeti, stvara veze koje analiza uma zlobnom pakošću hoće da kida, sjedinjuje u jedan celoviti, homogeni organizam duše što intelekt kao namerice hoće

da rastavi, udalji, posvadi, I — čemu onda raspravljati o jedinstvu? |

Onda smo se opet vozili, Dugačak niz starih, klimavih, marvinskih vagona, s ljudima sakupljenim po razbacanim ličkim, zagorskim, primorskim selima, po predgradjima varoškim, tavanima i podrumima. Vožnja dugačka, jednolična, zamorna, bez svesti o cilju, svrsi, zadatku, Samo se ide, večno ide nekud mimo srušenih stanica, improviziranih mostova — sfisnuti na svome mestu, udišući vonj naguranog mnoštva, sklapajući svaki čas od umora oči, dok kroz niski, uski otvor beže krajine, sela, gradići, |

T opet nas prati redov s puškom, koji reprezentira silu, moć, mešto više, ono što nam ne d4 natrag, 1 opet se javlja neki podmukli otpor, antagonizam izmedju celoga vagona i toga golobradog, malog redova, veselo, naivnog i prirodnog, koji može da zaspe na golu, zamazanu podu vagona kadgod zaželi, i koji se budi kadgod treba. TI on to oseća, no njegove oči gledaju vedro, s pouzdanjem, kao da shvataju položaj, kao da žele zagrejati, razveseliti, osokoliti, On govori, cvrkuće, kao ptiče, ne očekujući odgovora, kao da govori sebi za zabavu, bez veze, skačući sad amo, sad tamo, žustar, neumoran, bez ustavljanja —

— Mariška!! eh, Mariška! U tri smo se dana upoznali, zavoleli, i rastali! I fotografirali smo se zajedno, i rastali se s vedrim smehom, prijateljski, iako se nikad više nećemo videti, Divna Mariška!,.., U Aradu su me već nosili na groblje. Kao da sam mrtav. Silesija ih je umrlo od tifusa, Bio sam premlad za vojsku kad su se naši povukli u Albaniju, No Švabe su me svejedno odvukli u Arad — i pokopali gotovo! Popravljali smo železnice, i tamo su nas tukli! Hej, mati moja, nikad to neću zaboraviti! A sad ću još godinu dana biti vojnik — 1 tako je prošla cela mladost!,,. |

Ogledao se radoznalo, da bar iz pogleda pročita odgovor, No usne su bile neme, stisnute, a oči su ukočeno gledale u pod, u zrak,

445