Nova Evropa

ти је зтејаја рт! upisu na Fakultet loša ocena iz vladanja, koju je dobio radi švojih slobodoumnih nazora, Osim toga, njegova mistički raspoložena žena savetovala mu je da je bolje da postane »vrač duha« nego vrač tela, I tako se, i sam naklonjen misticizmu, Gapon odlučio za sveštenički poziv, pa je i zapopljen, te bio parohom u Poltavi, u najsiromašnijem delu grada, gde je skupljao oko sebe, znatan broj ništih i ubogih, izazivajući mržnju svojih koleg4,

Ali Gapon nije bio samo mistik, nego i veliki častoljubac; zato je sanjao o prestonici i o Visokoj Bogoslovskoj Školi, pri čemu mu je opet smeftala ona ocena iz vladanja, On zanimljivo priča svoja lutanja po Petrogradu i Carskome Selu, — posete Rad Pobjedonosceva, svetovnog šela ruske pravoslavne crkve, kod njeđova sladunjava pomoćnika Sablera, kod prote Smirnova, predsednika glavnog školskog odbora Sv. Sinoda, pa najzad i kod predsednika samog Sinoda. Velikaši toga sveta najzad su ipak pristali da puste u Visoku Bogoslovsku Školu malovaroškog popa ozloglašena sa slobodnjačkih misli, liberalizma, i zauzimanja za sitne ljude, Pobjedonoscev mu je zamerao što ima dece (i), učemi prota radi slobodoumlja, a predsednik 51noda, kod kojega je već počelo bilo potpuno duhovno pomra=čenje usled starosti, strašno je vikao na Gapona pred celim skupom molilaca u svojoj kancelariji, lupajući arhipastirskim žezlom o pod,

·U Duhovnoj Akademiji, Gapon je imao sukoba sa prolesorima radi toga što se je usudio imafi vlastite nazore o stavo= vima iz Svetoga Pisma, Ali je napornim radom sve savladao, i nakon raznih bolesti duše i tela odlično svršio kurs i dobio zvanje licencijata teologije, Još kao student, a i kasnije, on je aktivno vršio službu sveštenika medju besposličarima i gradskim ološem, i poimence medju petrogradskim proleterima, pa та је to i odredilo njegovu kratkotrajnu alt krupnu ulogu u istoriji Rusije,

On priča kako ga je porazio utisak kada se prvi put sastao sa radnicima: »Ja sam pred sobom video gomilu bledih, mračnih muških i ženskih stvorova, loše odevenih, sa pečatom beskrajne muke i bola na licima; ali u očima njihovim ja sam pročitao strasnu želju da čuju pravdu,..,« » ... Sveštenik (drugi) njima је govorio o Strašnome Sudu, Ja sam osećao da take besede ne

mogu zadovoljiti ove slušače, jer ih ne mogu okrepiti, — a oni su bili toliko žedmi hrišćanske ljubavi! . ,.« »Jedared, kada sam prolazio kroz odeljenja topionice, zapita me jedan radnik: ,Zar je u paklu gore nego ovde ? .., a kada sam mu

odgovorio pominjući ime Božje, on ljutito poviče: ,Ovde nema Boga! Ja sam ga tisuću puta molio da me oslobodi ovog pakla, u kojem se mučimo za koricu hleba, no on me nije uslišao!'«

184