Nova Evropa

Britskom Muzeju), a dijelom objavljenog, ali koji se po prvi put ovdje upotrebljava u vezi s dubrovačkom književnošću. U ovu posljednju kategoriju ide korespondencija D. Klarija (Claпој, С. B. Amaltea (Amalteo), F. Serdonatija (Serdomati), i drugih, G. Torbarina se bavi majprije materijalnim vezama izmedju Italije i Dubrovnika, kao uvozom knjiga, talijanskim učiteljima u Dubrovniku, odnosima dubrovačkih pjesnika s talijanskim, boravkom dubrovačkih pjesnika u Italiji, i djelatnošću talijanskih činovnika u Dubrovniku; a zatim, ispitivanjem samih djela dubrovačke književnosti, i činjenicama koje rezultiraju iz komparativnog proučavanja talijanske i dubrovačke kmjiževnosti,

Od prilično velikog broja novih činjenica u djela G. Torbarine, možemo da ovdje navedemo samo nekoliko najznatnijih i najzanimljivijih, Da vidimo kako prikazuje, kako je talijanska kultura prodirala u Dubrovnik preko knjiga iz Italije i pojedinih talijanskih ličnosti zaposlenih u Dubrovniku, U doba prvih dubrovačkih pjesnika bio je na čelu dubrovačke škole Daniel Klario iz Parme. Glasoviti mletački izdavač Aldo Manucio (Aldo Mamuzio) posvećuje mu, godine 1498, editio princeps Aristofanovih djela. Par Sodma docmije, Klario piše Manuciju, da mm pošalje Lukrecija kojega je nedavno izdao, i ujedmo želi da zna da li je Mamucio izdao još kojeg grčkog ili latmskog pisca, Godine 1501 izdaje Mamucio prvu svesku svojih »Starih kršćamskih pjesnika«, te je posvećuje Klariju: »Danieli Clario Parmensi Bomas LiterasRagusiiProfitemti«. U toj posveti mapravio je Manucio interesantan komplimenat Dubrovčanima; tu on kaže, da se nigdje ljudi neće okoristiti tim djelom koliko u Dubrovniku, jer je kod Dubrovčana težnja k mauci maslijedjena od dugog тата ргедака. Docmije su se odmosi izmedju Klarija i Mamucija zamutili, jer ovaj bijaše poslao knjiga prvome da ih proda u Dubrovniku, što Klariju nije uspjelo. Kao ispriku navodi loše trgovačke prilike u Dubrovniku uslijed ratova, bitaka, i gusarskih navala, te naročito naglašuje da su nedavno dva dubrovačka broda s bogatim tovarom bila uhvaćema i opljačkana od Milečana, (Žalac, koji dokazuje da Klario nije uzalud živio u Dubrovniku!)

G. Torbarina iznio je i vrlo zanimljivih činjenica o ličnim vezama Dubrovčana s talijanskim književnicima. Tako, brat pjesnika Nikole Nalješkovića Ivan bio je lični prijatelj Ticijana, Pijetra Aretima, i braće Bručoli (Brucioli). Poligraf Bručoli, prevodilac Biblije i pristaša protestantizma, posvećuje Ivanu Nalješkoviću više svojih djela i zahvaljuje mu što mu Je omogućio mjihovo štampanje. Očito je, da je Ivam Nalješković bio pristaša protestamtizma, i da ga je propagirao u Dubrovniku s pomoću Bručolijevih religijoznih spisa, Osobito su važni

202