Nova Evropa

nama gouori i Stari i Novi Svijet. Ali ovo hrasno Polje, šfo je moglo hraniti i drnišbe gazde i seljaha, ostade bez srdaca što ljube zemlju. Sad ne vole biserni znoj hojim su natapali mirisne brazde, već im je draži gotov subolnji novac zaradjen u dubohim rudnicima ugljena, pa večerom odlaze s prljave željeznice u fmurnu Phrčmu, ofirući crni pof sa mrgodna čela. Gradshba je civilizacija dala našem seljabu mnogo novih potrebđ, ali nije i sredstava da ih podmiri.

Brzam dalje, no s dojednog mjesta vidi se golema, Татпоsiva Dinara, hoja obomito stršeći oblahe tiče. Prelijećem brzo Mrbodoljshu Golet, i euo me nad junačbom hrajinom Vrlibe, gdje se nebad cijenio samo novac od srebra, — ali ne da što Pbupe već da njime djevojhama hape obite i djerdane nanižu; pa i sada u bolu zvecba srebro. I nemisleći znadu, haho blagoslanje ne vrijedi bez ljepote i poezije. To je Phrajina gdje su dobri honji, pulijano oružje, i lijepa cura, najveće blago; a rčšna nije rdna, bad a nju ne može ohqa stiipe. Krajina ponosa, junaštva, i fradicije. Možda i sad u Otišiću ispod šumouvite Suilaje, fe pod Vještića Gorom, iznad monastira Dragovića, preho večere пајmladjoj nevjesti u ruci plamsa mirisna luč, a na ognjištu gori vječni oganj, svet bao nePada u praslovensPoj domovini. Ovamo još nije doprla hiperciuilizacija: riječ starijih pošluje se i urši, a mladje nevjeste držeći hraojeuo bo šč e blonjaju se i postarijim ljudima rubu ljube, dob se njihova zdravog, famnoputnog lica, ništa ne dofiče osim vode iz bistrog vrela. Mjesto telefonom, još i sad dozivlju se jaha mušharačba grla s planine na planinu, te uza suve nježne lirsbe pjesme, čiste i lijepe Pao rosa, momah ishaže djevojci ljubav ne slatbim riječima već snagom: samo onu što ljubi, bad je susretne, udari ploštimice dlanom po zatiobu, a onda snažno šahom u rebra. Ali ni djevojba ne ostaje dužna: — »1 meni je Bog dao snage u hosti!« veli. Kathad se i poruvu, fe aho po čudu cura momha na zemlju obori, taj ostane zauvijeh samac, jer za njega ni siromašna usidjelica ne bi pošla. Je li u tom divljaštvo, ili vječni zabon prirode Phoja se brine za snažno polomstvo, i princip nove Brane medicine boju naziulju eugeonihba?...

Iznad Vrlihe je i stara Gradina, na hojoj zijevaju rupe što ih nehada fopovshe hugle probiše,; a ispod bijele varošice izbija Сезта, nesamo ljekovita već u gustilu šume taho lijepa da sličnu moje oho još nije vidjelo. Nisu daleho ni izvori Cetine, sa špiljom

581