Nova Evropa

Izmedju prazno8š pojma i života reči

Uz članak V. Nazora o prevodjenju Getea, zapodjeli su se u »Novoj Evropi« jako zanimljivi razgovori o ljudskoj riječi, po» vodom kojih se lijepo mogu studirati različiti načini mišljenja i doživljavanja kod raznih ljudi, Pred nama je neobičan primjer, kako čovjek može biti »gramatika i u životu«, a opet — s druge strane — »život i u gramaHfici«,

Pjesnik upozorava, da u pjesmi valja paziti na individualnost pojedinih glasova, i na odnos te individualnosti prema sadržini, koja se izriče stihom, On misli, da glasovi »i« »u« nisu sasvim jednaki, nešo da izmedju njih ima individualnih razlika, Da kaže da je »i« po svojoj prirodi »najsvjetliji i najvitiji јаз izmedju svih vokala«, a »u« da je »duboko, gluho, ukočeno«, da је »ттаспо 1 хаћуогепо«, Рибоуага ти Пг. А, Најег i kaže, da je pojedini glas ljudskog govora »prazan šum«. To mišljenje onda objašnjava primjerima: majka kazuje iste riječi »sine moj« kad nježno tepa i kad proklinje svoje dijete; u tri razna Danteova stiha znači riječ »ljubav« sad »klijanje simpatije u duši sentimenialna mladića«, sad »klonulost podavanja zaljubljene žene«, sad »demonsku strast preljuba«; uz to citati iz njemačke teoretske literature, koji treba da potvrde da se Nazoru nehotice nametnuo: neki mehanički pogled na Jezik, jer gleda u glasu više nego u njem ima, jer misli da se glasovi sami po sebi razlikuju, a ne da su oni sami po sebi indiferentan šum a razlikuju se samo po nečem sadržajno dubljem, spirilualnom. Evo njegovih riječi: »G. Nazor, iako možda nesvijesno, naginje očito mehaničkonafuralističkom shvatanju jezika i poezije... Realnost saznajemo ne čulno-statičkim putem, nego dinamičko-alktivnim ponovnim stvaranjem, jer je ona duhovnost, t. J. dinamika i al-tivnost.« Očigledno, Dr. Haler sa svojim mislima živi u sasvini drugom svijetu nego V. Nazor; i zapravo, oda{le nastaje pitanje: da li se iz Halerova svijeta može vidjeti u Nazorov; i, ako se ne može, zašto je to tako? — Nazor gleda na ljudski glas kao na nešto jako izdiferencirano, ali nešto što je svom svojom biti do posljednje truni izraz duhovnog doživljavanja i stvaranja. Haler je a priori rastavio riječ u tijelo i duh, pa mu se slas sam po sebi čini kao neka mrtva ljuska, koja se može obuhvatiti akustičko-lizički (zar brojem litraja?); u toj praznoj ljuski pokreće se onda duh sa svojom dinamikom i akcentima, Pjesnik vidi, očito, u riječi čitava čovjeka sa svim ljudskim izrazima, pa možda još i što više; Dr, Haler vidi dvije opreke, koje bi trebalo izraziti po mogućnosti matematski tačno da se sasvim shvale, ali koje svojom apstrakitnošću jako potsjećaju na siromašne pojmove »materija« i »sila«. Ako imate osjećaj za ono što se krije u riječima, tad će vam se učiniti — mislimo mi — da su Nazorove riječi krupne i teške, a Halerove silne i lake.

188