Nova Evropa

prisustvuju donošenju oštre rezolucije u tom pravcu, Da bi mogla proći glatko ova rezolucija, dogovorili su se francuski delegati sa Nemcima, tik pred sednicu, da povodom rezolucije izostane svalka diskusija, pa da se ova odgodi za sutradan {prilikom referata o temi »sloboda iknjiževnika i štampa«). Predsednik Vels nije usvojio ovo dledište već je — držeći se svoda ranijeg utanačenja sa SGlavnim nemačkim delegatom ({Šmit-Paulijem) — dao reč Ernestu Toleru, s namerom da je odmah zatim da i nemačkom delegatu; ali su tada nemački delegati ustali i napustili dvoranu. Kad je posle, u četiri oka, Vels zapitao nemačkog delegata, zašto se nije držao njihova sporazuma, ovaj je odgovorio: da bi se on bio držao, ali da je dobio takva uputstva. Nemačka delegacija je, naime, stalno održavala telegrafski i telefonski vezu sa Berlinom, za sve vreme Kongresa. Kad ovako stoje stvari, jasno je da je francusko negodovanje sa držanjem Predsednika počivalo na mesporazumu: G. Kremije je držao :da Vels neće da uvaži njegov aranžman sa nemačkim delegafima, dok je u stvari Vels imao svoj — raniji — aranžman sa njima. Osim toga, engleska delegacija bila je vezana obavezom prema svome Klubu, koji joj je dao na put dva pitanja za nemačku delegaciju, tražeći jasan odgovor o tome kako se berlinski PEN-klub i njegovi članovi odnose prema progonima Jevreja i književnika u Nemačkoj; a generalni sekretar Old imao je u špagu spis na kojem su bili potpisi izvesnih prisutnih članova berlinskog PEN-kluba 1 дејеgata pod veoma kompromitujućim tekstom! Predsednik se nije mogao oglušiti o ove činjenice, ni kraj najbolje volje da i Nemcima dopusti da kažu što imaju, — on ih je mogao i hteo tretirati kao ravnopravne učesnike Kongresa, ali ne i njihov Klub kao ravnopravan svim ostalima, jer je to baš i bilo u pitanju. Nikome nije moglo biti milo da dodje do scene s izlaskom nemačkih delegata, ali — da li se to moglo izbeći? Nelko je morao kapitulirati: ili onaj koji odobrava progone književnosti i književnik4, ili PEN-klub; jer PEN-klub koji nema ništa da kaže protiv uništavanja knjiga i sprečavanja širenja idej4 s pomoću književnosti, kakvo bi opravdanje imao da postoji?... S «оба јефто 1зргаупоба gledišta, kako se čini, držanje predsednika Velsa bilo je nesamo dosledno nego i puno takta, iako odlučno, pa je usled toga i rezultat Kongresa potpuno zadovoljavajući. Svi lični obziri (uključujući tu prvenstveno momenat prodaje knjiga na nemačkom tržištu, koji pogadja Velsa ne manje nego Švajcarske, austrijske, i holandske pisce) padaju pred načelnim pitanjem slobode širenja misli, bar za PEN-klub i pisce u njemu udružene; pa bi bilo neiskreno i hipokritski, osudđjivati »u načelu« progone a izbegavati tobože »politiku« i neobazirati se na konkretan slučaj Nemačke i hitlerovštine koje su svakome pred očima i na srcu. Tako su sve tačke dnevnoga reda morale iščeznuti ustupajući mesto jednoj fačci koju su Kongresu svet-

267

зар O OK5pn