Nova Evropa

Valjda u drugoj prilici ne bi dopustio tudjem čovjehu да ва pita o porodičnim zgodama, no sada je liječniha saslušao i odЗорото. Џаобторо бе ва med, rahija i lala, a još više pažnja s bojom je ovaj gospodin prato njegove riječi.

— РнаХ те bada se to zbilo? ... Prehjučer hod manastira: ondje je svabe godine u Тај dan velihi derneh, i čeljadi dovrui sa suvih strana. Ima u našim Ponibvama cura iz huće na glasu, a, bažu, lijepa i hrofba hao janje gjurdjevsho. Oho nje se dugo vrzaše moj unub Dragoš i Radoje od plemena Bjelobrh6, i on iz našega sela. Tu se u Polu posvade, reboh fi samo zbog fe cure Slanišine, pa handžarima jedan na drugoS... Za svoju nesreću, i našu, prishočila i Smilja da ih rastavi, pa učinila gore: u [ој gužvi Radoje presiječe našem Птабози тате т prsta dubobo, a njoj samoj, ali nehoteći, zareže u obraz. Zareže je, brate, ne duboko. ali cura je cura, i svijefllim oružjem prolila se žensha hrv. Sad i Radoje ne može iz buće, niti će za dugo: velika je sramota raniti djevojhu, pa mahar nehotice!

Bogdan govoraše Тавапо 1 розгајвијис!, по Мит ва је ipah slušao bez nestrpljenja, kao da sluša svoga davno umrloga djeda. A onda reče:

— Pa u vas ne cijene mnogo žensbu glavu. Govore da svebar nevjestu, a muž svoju ženu, može i udarili.

— Фређат пе зпије, već jedino muž. A haho bi drugojačije bilo? Ženu i djecu moraš tući had shrive, jer hako bi se znalo bo je home gospodar?

Na ovo pitanje liječnih ne odgovori, već hitro изтаде.

— Соропо ti što mu drago, ja moram h bolesnicima. Kažeš da je fuvome unubu presječeno rame, a to nije šala. To mi Obrad nije ni spomenuo!

— A fi hajde! Samo pazi da ne saznaju Хапдат; оро 51 naši posli, i ničiji više!

Tabo ireče stari Bogdan i nemahnuv se, poput golema hrasta što brani ulaz b pećini. Jedino mahnu Vuhanu da otprati ljebara, te ostade spokojan i nepomičan hao i prije.

... Liječnib je oprao i zavezao rane, fe se povratio Pb starcu.

— Kroz nebolibo sedmica brazgotina će Smiljina posve zarasti, bao da je nije bilo! — reče. No rana je Dragoševa opasna: dugo će morati da leži, aho ne bude i što gore.

Starac se ne mabnu i obom ne frenu, a istom nešto basnije prozbori: |

— Tabo je sudjeno da ljudi od pušhe ili noža ginu. Uvijeb je tabo bivalo i biće!

— Ali, bažu da vi ne puštafe ljeharu ni ospice navrćati, a ni bužne bolesti ne prijavljujete.

Stari Bogdan osmjehnu se, bhao da žali njegovo пегпапје:

— Bog je mudriji nego ljudi! Šalje ospice, hugu i grlobolju, jer što bi bilo bad bi se množili, do starosti živjeli a ne umirali?

386