Nova Evropa

Trebalo bi nam selifi u fudju zemlju, što mi nećemo. Svah neha živi u suojoj hući i po suojoj volji. A da će ljudi izumrijeti, ne boj se: uvijeh će ih bifi holibo freba. Mudar je Bog!

V

Iza tog razgovora preseliše se u drugi odio Рибе ваје је plamsala vatra, jer Bogdan ne htjede ni usred ljeta večerafi već uz ognjište. Jeli su polaho, šuteći, i svi gledali u žeravu, na boju nevjesta bacala po neholiho fešbih cjepanica. Reboše mu da faPo čine i onda had se na počinab spremaju, fe se Milin uvjeri da se uafra na sfarinshim ognjištima ne gasi. Ali ne s foga što je hladno, već zato jer im je ognjište bilo svetinja. A on u svojoj varoši već dvadeset godina ne vidje ognja, a ni uvode do u stahlenci mrtve.

Može biti od naporna hoda i gorshog vazduha, ljehbaru se činilo da od svoga djetinjstva nije obusio slasnijih zalogaja ni ритјева vina. Jedino se čudio što su hobošiju čorbu prolili a donijeli samo meso, fe čitavu svinju na ražnju pečenu, bez ibahuoga prismoha. No ipah osjećaše bao da mu fa hrana odmah u hrv prelazi i hrijepi ga bao nibad prije. Mrbi pšenični hruh, suho meso, uštipci i pita, foliho mu sladili, da mu nije bilo začudno što preho jela sui šute.

Za glavnom trpezom sjedili su s njim Bogdan, Vuban, i dva oženjena unuha. Za drugom neoženjeni i žene, a u Биш реса djeca i nevjesta hao čuvar. Dobtora Milina je iznenadilo babo se u toj starodavnoj hući ni prije ni iza jela Bogu ne moli. Jedino, had su dovečerali, stari Bogdan i njegov sim, hao za suve uhućane, ohrenu se h istobu, a zatim prema ognjištu, i fri puta se prehrste; onda, svi do cigloga, poljube bruh Хо preostade. Istom poslije toga nasta za frpezama žagor, a pogdjebad i smijeh. Liječnih Milin gledaše pažljivo obo sebe, i fo nesamo čeljad već i mrtve stvari. Neoblačeni zidovi od hrupnog hamenja i debele grede nad njima bijahu broz par vjebova pocrnjeli od dima, no ipah se vidjelo habo je sve fo jaho i vječno. I frpeze i stolice hrupne i furde, pa mogu da posluže za više Бо!јепа.

Druvueno sudje bez žurbe spremiše, a islo fabo suvi mladi spremahu se bez žurbe da odu. Svabi od njih poljubi starca u ruhu neprogovarajući, a. ni on njima. Odoše, ali ostade ona lijepa nevjesta, što je cijele večeri stajala, držeći bablju u ruci i neprozboriuši riječi. Dugo tamno-putno lice bilo i u nje spohojno, i nijedanput nije s fala digla očiju, haho bi došljaba vidjela. A to liječnibu bijaše žao.

Vuban je u golemoj smrehbovoj bubari donosio vino i punio starcu lulu, a sue to činjaše lagano, bez žurbe, Pao da mu se

neće. I sue drugo ondje radili, pa i govorili, sporo, fe ljehar nije mogao a da ne reče:

387