Nova Evropa

sići, makar dolje — k lacmanima, I jest nešto što je kod toga pouzdano tješilo pjesnika Šimunovića: »Ništa zato. Ponijet ću sa sobom, u duši svojoj, sve svoje kule i sve svoje čardake, Gdje sam Ja, tu su i oni, Propadnu li mi na tudjem tlu, gradit ću nove,« — Ali se Gavranovi Dvori, Serdarovi Čardaci, i Sabljarove Lipice, ne dadu prenijeti — čak ni u duši — na primorski žal ili u panonsku ravnicu; na pijesku morskome ne zna svako graditi svoju Veneciju, ili zidati, na gnjili uz rijeku, svoj Zagreb. I Šimunović klonu, odmah, pri prvome koraku. Klonu jer ne bijaše ono što i sada mnogi o njemu misle nazivajući Sa našim »posljednjim romantikom«, Romantik bi se bio odmah snašao, izorao njivu za svoje nove sne na kome bilo tlu, jer plavi cvijetak romantike cvati i na smrznutoj zemlji pokrivenoj maglama; Šimunović to nije mogao. Ja sam od onih koji ne vjerujem u njeđovu »romantičnost«. U najboljem slučaju, romamtik je svoje vrste, On jedva izmišlja fabulu. lako koješta namješta da uredi tok dogadjaja, ne izmišlja ipak ljude: Rašica, Muljika, Rudica, Srna, a još većma ostala njegova čeljad, nisu iz ničeša izvučeni romantični likovi, Prejako Je južno sunce da bi se predmeti mogli, u Šimunovićevu kraju, oviti mašlama što tjeraju čovjeka na prividjenja i na kojekakove maštanije. Krivo je mišljenje, da su južnjaci ljudi bujne fantazije, bogate uobrazilje. Oni vide sve jasno i oštro, čak i na mjesečini, toj majci romantičnih sjevernjačkih sanja. Vide više jer vide bolje u sjaju sunca što od njih gradi umjetnike koji naginju, zapravo, klasicizmu i naturalizmu. (U Italiji je sjevernjak Prati jedan od najizrazitijih roтапнсага, јиХпјак Мегба možda najači verist.) Šimunović je, u svojoj jezgri, naturalist, iako Ђа5 пјебоуе najbolje pripovijetke sjećaju često, svojom izradom, na romance, pa čak i na balade. Njegovi su likovi — u samoj Dalmatinskoj Zagori — sve rjedji i nama sve straniji; ali su oni ipak živi stvorovi, od krvi i od mesa. Kakva zagorska šimunovićevska romantika! To je život, život jednoša kraja, iako toga života polako nestaje; a Šimunović vjerno i tačno opisa samo ono što i vidje. Čitavi je »Alkar« niz slika dugo gledanih, tačno vidjenih, i gotovo svugdje realistički iznesenih. Dinko nije čovjek od fantazije, kao što nisu ni ljudi medju kojima se kretao i o kojima je pisao. Gdje je katkada dirmmuo u romantičnu žicu (kao naprimjer u drugome dijelu »Duge«), rekao bih da nije uspio, On nema ni stila, ni riječi romantičarskih, Riječi donosi, rečenice gradi, zgode priča 860tovo baš onako kakve ih ču i vidje oko sebe, ponajviše u mladjim danima, ili pak po kazivanju starijih; a da je zagorski puk u Dalmaciji romantik, piika je priča nad pričama, uza sve njeбоуе alke i otmice djevojaka i jahanja lijepih konja i puškaranja iz starimskih kubura. Šimunoviću se može samo prigovoriti, da je njeđova pažnja bila gotovo uvijek upućena jednim smjerom, pa mu zagorske slike nisu zato potpune. Nešto manjka,

428