Nova Evropa

Nesudjena 60-dodišnjica Dinka Simunovića.

Dinku Simunoviću, mesto nekrologa.

Ne mislim pisati nekrolog, ili kakav sličan značajniji članak, povodom smrti Dinka Šimunovića, O takom se pokojniku može govoriti samo uz neku oveću pripravu i spremu. Ogratničiću se stoga na nešto što Je mmogo čednije, i što ne traži ni ponovna čitanja Dinkovih spis4.

Kad sam prošlog maja sastavljao prvi dio distiha s kojima baš ovih dana šaljem znancima i prijateljima svoje, napokon doštampane, »Topuske elegije«, smislih, za primjerak namijenjen Šimunoviću, ova dva stiha:

Raskorijenit se znači raskopat svoj čardak i kulu, I kad na rodnome tlu ostaje duše nam dvor,

Ne bi sudjeno da knjigu Šimunoviću donesem i da mu tu svoju misao o njemu sam otvoreno izrečem, Ali je i pomenuti distih ušao u bilješke » Topuskim elegijama«, i mnogi od onih koji ga budu čitali pomisliće pritom možda i sami na Dinka Šimunovića, Pomisliti, a takodjer i zaželjeti da potanje doznadu zašto se baš fako izrazih, U Фе зта je, ponajviše, sve na takav način zgusnuto i zbijeno, da oni više puta ispadaju — naravno, autorovom krivnjom — i prilično nejasni, U toj bojazni, neće dakle biti na odmet što kraće kazati, zašto sam gornji, pokojniku namijenjeni distih baš onako stilizovao,

Dž, autor »Alkara« i »Sirote« raskopa sam svoj čardak i svoju kulu, Raskopa ih još onda kada se, u najljepše svoje godine, raskorijeni, te ostavi dalmalinsko Zagorje, бдје зе trči Alka i gdje se dižu Gavranovi Dvori, i sidje u Primorje, medju »lacmane« od kojih je toliko zazirao, da ondje i drugdje postane i ostane, medju njima, uvijek »tudjincem«, Rekoh »čardak« i »kulu«, jer se Šimunović svojim odlaskom iz rodnog mu kraja, gdje bi s vremenom bio sigurno mogao i sazidati svoju kućicu i ograditi svoj vrtlić, nesamo odreče još čvršćeg ukorjenjenja u Sradu gdje se rodi, no takodjer poruši time i stare poetske kule i čardake, u kojima se gnijezdile sanje što ih je on znao majstorski plesti i graditi pred našim očima, i u kojima se osjećaše siguran i jak, gospodin i gazda, Neke se biljke ne dadu, bez štete i propasti, presaditi u dru8o, ma i toplije, tle; sve ptice nisu selice, Starosjediocu je da dalje »sjedi«; stanarici da se izleže, gnijezdi, i da svrši u istome lugu, šašu, ili pustinji, Al ocu djeca rastu u novim prilikama, trebaju viših škol4, ljudi se dandanas komešaju i miješaju; pa nema druge: valja ići, valja

427