Nova Evropa

koji može da govori ljudski samo s kmetovima. Ima i mašte u tih njegovih komšija; jednome majstoru ona nema mjere: on će dizati kuće i dućane, treba da bude narodni poslanik, a njegov sin ministar, podići će tvornice, dobitak će kapati, a on će nadzirati,., Seljaci su Ćoroviću rana i utjeha ispaćene zemlje, Izmedju sela i grada putuju bijednici svake ruke, Jadni Miško, nevesinjski ustaša, skapava kao cjepač drva, a glad, jedina hrana sirotinji, utvrdjuje razliku i stvara dva naroda: jedan sile, imanja, i drugi zapušten i iskorišćavan, Da je tako, kazaće nam Mali prosjak, koji natrag baca milostinju bega kad mu rekoše da je bio raji zulumćar; a glavni gazda Miho, Srbin, na ovu destu ponosa ima samo riječi grdnje: »Bijesna fukara, pa јој тајо!,,,« Ta crta ponosa odvešće nas »Brdjanima«, posljednjem Ćorovićevu djelu, ovećoj pripovijesti u kojoj brdjani preživješe i to, da im austrijska soldateska i »šuckori« ognjem sravne selo sa zemljom, a njih pritisne stravom, vješalima, kazamatima, taoštvom, općim izgonom, da nadju utočišta u iste takove katoličke sirotinje kakvi su i sami, Ali se, poslije svega toga, u staroj majci Mitri uspravi čovjek bez ičega, koji sa žestinom primitivca traži osvetu.,, Dva je carstva preživio Ćorovićev sirotinjski narod i ušao u treće, svoje, ali se njegova sudbina nije mijenjala.

Kako je u takvoj balkansko-lihvarskoj sredini mogao Ćorović da opstoji, i da tako piše? — On je htio da na sramni stup pribije sve ono što se na početku novoga vremena razbaškarilo, što nosi zastavu i što hoće da tegobe jedne zemlje ublaži uspjesima nekolicine, tako ne silinom Kočićeva temperamenta, ali ogledalom poštene konstatacije.

Aleksa Šantić biće glasna optužba sela, Ovaj vjernik, izrastao ispod ikon4 ı dusala, čuje i drugu, savremenu muziku; jutarnja sricanja golja i nosač4, večernja zvona gradskih radnik4, nevidljivi lanac seljačkih ruku, posvudašnju pjesmu milijon4: »Hljeba, hljeba!« ..,, I kad žetva stigne, siti će je oteti:

Svu muku tvoju, napor crnog roba poješće silni pri gozbi i piru (»O Ејазје тоје«) ili će je priroda uništiti: On požnjeti neće do tuge i bola, ostaće mu zemlja i pusta 1 боја, skakavci će gladni svu pojesti žetvu — (»Pod Frstom«)

Ali ovaj pjesnik roditelja-sela, »mrljave klase« i podzemlja, zna da je tamo snaga:

Naše su ruke raspukle, prašljive, grube, maše su pesme malji,

lagumi večni naših su pirova trube,

no ipak mi smo kralji ,.,

275