Nova Evropa

Držanje Austrije u toku 1912 i 1913 dobro je poznato. Ona je gledala na sve načine da Srbiju liši plodova pobede, podsticala je Bugarsku da je — nakon svršenog rata s Turskom napadne, pomišljala je i sama da je napadne, i najzad je postigla samo to, da je Srbiji odrečen izlazak na Jadransko More, i da je izmedju nje i Jadranskog Mora podignuta Albanska Država. Smetnje koje je Austrija činila Srbiji na diplomatskom polju, jasno su posvedočile da Austrija vidi u svakom jačanju Srbije neposrednu opasnost za sebe, i da bi Srbija mogla samo na jedan način da je zadovolji, a to je da pristane ostati zauvek malom državom.

Politika koju Je Pašić vodio 1912 i 1913 bila je vrlo rizična. Srbija se nalazila u stalnoj opasnosti da — za vreme prvo Тигskog, pa onda Bugarskog Rata, — bude napadnuta od Austrije, prema kojoj su njena severna i zapadna granica ostale potpuno nezaštićene, Pored ove opasnosti, bila je i jedna druga, može biti još veća. Srpsko-bugarski Savez od 1912 zaključen je pod pretpostavkom srpsko-bugarske solidarnosti, kako protiv Turske tako i protiv Austrije. Solidarnost protiv Turske doista je postojala, ali ne i protiv Austrije. Srbija je imala da se od te sile boji vrlo mnogo, dok Bugarska malo ili nimalo. Nije bilo niukoliko sigurno da će Srbija, u slučaju austrijskog napada, imati Bugarsku uza se; čak se moglo desiti, da se prethodno Austrija i Bugarska slože da Srbiju podele. Iz tog razloga, kad je valjalo podeliti izmedju članova Balkanskog Saveza osvojene turske zemlje, za Srbiju je bilo od najveće važnosti da dobije zajedničku granicu s Grčkom; jer, ako bi se izmedju nje i Grčke utisnula Bugarska, ona bi se našla uklještena izmedju Austrije, Albanije, ı Bušarske, te umesto da Srbija preseče Austriji put za Solun, ona bi bila opkoljena sa sviju strana od Austrije i njenih saveznika. Plan dakle s kojim je Pašić ušao u rat od 1912 dao bi, u krajnjem rezultatu, upravo ono čega su se Srbi najvećma bojali. Sve dokle se izmedju Srbije ı Bugarske pregovaralo o novim granicama, cela budućnost Srbije izgledala je pod pitanjem. U ugovoru od 1912 bilo je predvidjeno, da će srpskobugarske sporove o razgraničenju rešavati Ruski Car, kao izborni sudija; ta je odredba dovela Pašića u jednu od najmučnijih situacija njegova javnog života, u kome mučne situacije nisu bile retke: on nije mođao odbiti carev sud a da ne upropasti sav kredit koji je godinama tekao kod Rusa, i na kome je zidao sve svoje planove; s druge strane, imao je razloga bojati se da carev sud ispadne u korist Bugara, u kojem bi slučaju on i njegova politika pretrpeli potpun brodolom. U poslednjem času, iz ove su ga opasnosti izvukli sami Bugari: oni su odbili carev sud, i pokušali su da spor sa Srbima reše putem oružja, Grci

388