Nova Evropa

cjelini: stoga svaki fašistički sistem ide zatim, da u svim pravcima društvenog — pa čak i duhovnog — života jednog maroda izgradi svoj sistem, na čijem ostvarenju ima da se radi pod rukovodstvom vodja, a uz pokorno sudjelovanje svakog podanika. Na taj se način rezervira za političko vodstvo, a najčešće za jednog vodju, široka inicijativa, ma aı kojoj se grani društvenog ili duhovnog života jednog naroda oma pojavila.

Kako se vidi, protivnici demokratije nalaze moralno opravdanje za svoje teorije, prije svega, u tome što demokratski režim stvarmo omogućuje demagozima da vladaju samovoljno uz formalnu potporu većine naroda, iako na njegovu štetu, budući da sam nema irenuine mlogućnosti da eventualne svoje planove nesmetano izvodi do kraja: a onda, što su narodne mase nedovoljno iprosvećene, te ne mogu samostalno da prosudjuju koji je politički sistem za njih bolji i korisniji, nego se povode za tudjim zamamljivim obećanjima. Pritome prigovori koje pristalice fašizma stavljaju demokratiji imadu karakter tipičnih političkih prigovora: oni čitavom svojom sadržinom govore protiv, a ni jednom riječju za. IJ stvari, mnajgore je što ti prigovori nijesu bez svakog osnova. Ipak, mane demokratije, na koje oni ukazuju, nijesu neotklonjive; one uopće nijesu nešto što је Њипо za pojam prave demokratije: njihove premise o demokratiji nijesu doduše u svemu neistinite, ali su loše i tendencijozno odabrane.

Dovoljno je poznata dstima, da demokratiju ne traže nikad oni koji vladaju nego redovno oni nad kojima se, i protivu njihove volje, vrši vlast. Stoga svaki političar koji se upušta u borbu za demokratska načela mora mutuviti prije svega, da on ne može biti narodni vodja, već da sim narod ima da vodi, a on da mu bude tek učitelj i putevodj, onaj hromi sa očima koji da se poslužimo slikom iz narodne priče — pokazuje slijepcu, na čijim ramenima sjedi, kojim će putem najprije doći do željenog cilja. Slijepac, zdrav i snažna organizma, doduše ne može да Копtrolira svog hromog putevodju, jer ne vidi ono što on vidi, ali može znati da li mu je ovaj plokazao majbolji i najpreči put do postavljenog cilja. Ne dodje li do tog cilja, on samaje da je prevaren, te Još uvijek imade vremema da sa svojih ramena zbaci čovjeka sa zdravim očima i ostavi ga bespomoćna na pola puta. Tako shvaćen odnos demokratskog političara sa zdravim očima, prema neprosvijećenoj narodnoj masi, teoretski onemogućuje pret-

45