Nova Evropa

od najzabašenijih i najnekultumijih krajeva Rusije, sa poluruskim stanovništvom, sa sektašima »raskolnicima«, koji su kao svetinju čuvali tradicije XVII veka, sa poludivljim finskim plemenima, sa činovništvom majgore vrste, kao običmo u ikolonijalnim oblastima. Kontrast ovaj razbuktao je ш mjegovoj duši mržnju protiv zloupotrebe vlasti, nepravde, i neprosvećenosti, i ta mržnja postala je pokretačem svih njegovih postupaka i celokupnog njegova stvaralačkog rada. Kad je umro Nikola I, vraćen je u Petrograd i već posle dve godine postavljen za vice-guvernera, prvo u Rjazanskoj, a zatim Tverskoj Guberniji. Godine 1862 predao je i ostavku, ali se tek 1868 konačno odrekao činovničke karijere i odao se isključivo literaturi: postao je pomoćnik redaktora, a docnije i redakior, časopisa »Otečestvennyja zapiski«, sve dok ovaj mije bio zabranjen (1884) zbog svojih liberaMnih tendencija. Umro je 1889, od Чесеneracije mozga, pripisujući sim svoju bolest borbi sa cenzurom, iako je verovatnije da je oštrina njegova sarkazma, kao i kod Svifta, bila posledicom bolesti. Radio je do poslednjega daha, i dela zadnjih godina njegova života pokazuju mnajveću estetsku vrednost i spadaju u remek-dela rasne književnosti.

Saltikov je pisao pod pseudonimom Šćedrin. Bio je mneobično plodan pisac, i tobožnje potpuno izdanje njegovih dela (u 12 svezaka, sa blizu 7000 strand teksta) daleko je od toga da bude potpuno. Njegova najvažnija osobina kao književnika jeste njegova socijalnost: nema nijedne značajne pojave u savremenom društvu da nije privukla njegovu pažnju i izazvala kod njega najživlju reakciju. Kao Turgenjev, on u svojim. delima daje letopis ruskog života od Četrdesetih do Osamdesetih godini prošloga veka; samo što je Turgenjev prikazivao elitu evropejiziranih staleža, istakmute jedinke, idealne devojke, i suvišne ljude koji osećaju da su tudji i usamljeni u ruskoj sredini, dok naprotiv Saltikov uvek stoji ma domaćem ilu, zadire u samu srž ruskog života, naročito provincijskoga, slika čoveka mase, daje kolektivne tipove; tako da on i ne piše romane i pripovetke u pravom smislu reči; svako njegovo delo predstavlja ponajčešće niz karakterističnih tipova, sliслед, razmišljanja, i dijalogA, koje u jedmu celinu ne vezuju doživljaje junaka; ovoga često i nema, nego je na mesto njega jedinstvo socijalne pojave koju prikazuje satiričar, i društvenog tipa koji se pojavljuje u bezbrojnim varijacijama.

278

SA