Nova Evropa

od ovih bajki, po svojoj umetničkoj vrednosti i po dubini misli, predstavljaju prava remek-dela (naprimer: »Karas idealist«, »Premudri glamoč«, »Pametni zec«, »Požrtvovni zec«, »Verni pas Treгот«, »Сттакоуа пезтеба«, »Оуап ђех рашбепја«, »РпроуеКка, Како je seljak prehranio dva generalać, i druge).

Ipak, od svega što je Saltikov napisao, na prvo mesto treba staviti »Pošehonskmu starinu« i »Cospodu Golovljeve« (1872—76). Oba ova dela su tesno vezama medjusobom, imaju autobiografski karakter, te sadrže uspomene autorove, još iz detinjstva, naročito iz vlastite porodice. Ona daju strašnu sliku užasnog položaja robova i moralnog rasula plemstva u oči reforama Aleksandra II, sliku svakako jednostranu, ali napisanu umetnički i prožetu istinskom dubokom humanošću. »Gospoda Golovljevi« je Vrsta socijalno-psihološkog romana, u čijem ceniru stoji jedan od braće Golovljevih, prozvan »Juduška«, čije je ime ušlo u Rusiji u poslovicu, — besmrtan tip formalno pobožnog licemera, hladna egojista, tvrdice i prevaranta, užasnoga usled potpune praznine svoje duše, slobodne od svakog morala, a gnusnog zato što upliće ime Božje i uzvišena mačela bhrišćanstva i m najprljavije poslove. Taj Judužka postaje oradjem pogibije čitavog svog roda. I u »Pošehonskoj starini« pred nama je ista porodica i ista društvena sredina, ali prikazana sa drugih gledišta, a naročito u njezinim odmosima prema robovima.

Pri svoj žučnosti svoga temperamenta i oštrini sarkazma, Saltikov je ostao sin svoga naroda: on deli sa drugim. prvacima ruske književnosti njihov neiserpni idealizam, njihovu. nesavladljivu veru u pobedu dobra u ljudskome društvu, i u mogućnost preporoda + najpokvarenije ljudske duše. Začado, u tom se pogledu Saltikov, zapadnjak do srži, večiti buntovnik, ponajviše slaže sa svojim antipodom Dostojevskim, vatrenim nacijonalistom i apologetom stradanja i smernosti; i jedan i drugi smatraju glavnom. silom, koja je u stanju obnoviti i preporoditi čoveka, jevandjelje i hrišćamstvo. Time se Saltikov ujedno razlikuje od većine ostalih predstavnika naturalističke škole, koju je on predvodio gotovo pola veka.

Ostaje da kažemo nekoliko reči još i o jeziku Saltikova. I u tom pogledu stoji on potpuno osamljen. Ruski književni Jezik rodio se u društvenoj eliti; stoga je još Puškin smatrao, da je i suviše ugladjen i mek i da mu treba dodati nešto grube sirovosti jezika Biblije. Taj je zadatak i izvršio Saltikov. Da bi dao odučke i izraza svom

283