Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

20

Stenografske beieške

mornarice, seti važnosti koje je naša domaća mornarica imala u povjesti i da se seti kojih silnih zadataka je povereno ovoj trgovačkoj mornarici za naš narodni, trgovački i gospodarski život. Pri članu 3. slažem se sa predlogom: da službeni jezik Kraljevine bude srpsko-hrvatski ili slovenski. Kažem slovenski, a ne slovenački, jer i sami Slovenci tako nazivaju svoj jezik, pa zato ne vidim razloga zašto bi ga sad mi krstili imenom slovenački, i kad taj naziv slovenski i lep i lagan tako, da se lako može izgovoriti. Kao dodatak članu 3. predlažem pak ovo: u koliko je gde potreban u uredovnim poslovima sa strankama mogu se prepustiti i drugi jezici. Ovo je potrebno, mislim, jer imamo, i drugih narodnosti u našoj zemlji i pitanje je pravednosti, da se ostavi još u Ustavu jedna mogućnost, da se i nji-> ma nešto u prilog uradi. Ali sem toga pitanja pravednosti ima i drugo pitanje i shodnosti, da se ovq učini sa obzirom na medjunarodne ugovore u kojima smo primili razne obavaze. A ima još jedan drugi razlog, a to je, da mi imamo- naš narod kao što znate pod tudjom upravom i -raizne države vladaju se po načelu reciprociteta, pa je i zato- zgodno, da se ovde u Ustavu predvidi mogućnost, da se drugim narodnostima na ovaj način učini pogodnost u pogledu upotrebe jezika u redovnim prilikama, jer time ćemo' zaštititi i sve naše sunarodnike, koji su pod tudjom upravom i time stvoriti mogućnost, da se posle eventualno mogu činiti i intervencije za eventualne slučajeve, ako druge države imaju naše suplemenike pod svojom vlašću. Slažem se takodjer sa time, da se pri ovoj tačci, pri ovome članu, da se takodjer utvrdi, da su oba pisma i ćirilica i latinica ravnopravni. Pošto i u tome pogledu već iskazan jedan predlog, to ja ne iskazujem naročiti predlog u tome pogledu. Imao bi još da govorim o jednom novom članu, koji mi želimo, da bude prihvaćen u ovom odeljku pošto sadrži nešto pragmatično, a to je pitanje podela naše države u pokrajine. Ali kako je gospodin predsednik izjavio juče, da će se o tome pitanju raspravljati onda, kad dodje do onoga člana, koji govori o oblastima, to se onda i ja tome pokoravam ali se pokoravam uz izrično uzdržanje da nam time ne će biti ništa prejudicirano, te da izglasanjem prvoga odeljka neće učiniti da se kasnije zaključuje, da se ovo pitanje, ova odredba o podeli naše države u pokrajine, stavi kao nešto pragmatično, da se stavi u ovaj opšti deo, u ovaj deo opštih odredaba, koje su sadržane u prvom odeljku. Time sam svršio. Predsednik dr. Momčilo Ninčić: Ima reč gospodin Sima Markovič. Dr. Sima Markovič. Kad je reč o- obliku vladavine, mi smo komunisti principijelno za sovjetsko republiku i u načelnoj debati mi smo imali zadovoljstvo da na ovom mestu iznesemo principe i osnove sovjetskog državnog uredjenja. Mi smo imali prilike

da pokažemo, da je sovjetska republika država radenika i seljaka, vladavina radnoga naroda organizovanog u radnička seljačka i vojnička veća. Mi smo izneli prilično opširne sve principe na kojima se zasniva takva jedna radnička i seljačka država, koja predstavlja momentalni ideal za koji se borimo i za koji patimo. Ali, pogrešno bi bilo, gospodo, predpostaviti, da je nama, dok nemamo sovjetske republike, sasvim svejedno hoćemo li živeti u jednoj apsolutističkoj monarhiji, ili u jednoj demokratskoj republici. To nam ni u kojem slučaju ne može biti svejedno, i zbog toga, mi, komunisti, nikako nismo ravnodušni prema tome, kakav će Ustav dobiti i ova buržoaska država, u kojoj smo mi prinudjeni da još za izvesno vreme, nadamo se ne tako dugo, ipak živimo. Mi ćemo zbog toga, gospodo, učestvujući u specijalnoj debati, od svoje strane činiti sve, da se reakcionarni projekat Ustava vlade g. Nikole Pašića što je moguće više izmeni, kako bi naša zemlja dobila što bolji i što slobodumniji Ustav. Pitanje uredjenja buržoaske države nije za nas komuniste pitanje principa, nego- pitanje praktične politike, i mi ćemo, zbog toga, u specijalnoj debati raspravljati o svima pitanjima sa čisto praktičnog stanovišta. Nekoliko govornika se izjasnilo u pitanju oblika vladavine naše države za republiku, a nekoliko za monarhiju. Ja ne mislim, da ponavljam sve one razloge, koji su u prilog republike protiv monarhije izneli, i to vrlo dobro, gospoda Gjonović i Divac. Ali, od svoje strane, ipak smatram za potrebno da nekoliko momenata podvučem. G. Gjonović je vrlo dobio izneo iz istorije naše srbijanske monarhije u kakvim je odnosima ta monarhija bila prema narodu. 1 ono što je karakteristično uopšte, kad je reč o argumentima, koji se ovde iznose u korist monarhije protiv republike, ili obrnuto, jeste ovaj fakt. Svi oni, koji govore u prilog monarhije protiv republike, pozivaju se na tudju istoriju, pozivaju se na Englesku i na Belgiju, izbegavajući vrlo brižljivo da govore o našoj monarhiji. Medjutim, gospodo, republikanci, naročito g. Gjonović, crpao je svoje argumente iz bogatoga izvora našeg sopstvenog iskustva, jer za- nas, gospodo, ni u kojem slučaju se ne postavlja pitanje: da U je bolja engleska monarhija ili francuska republika. Ja mislim, da bismo se mi u tom pogledu svi složili u korist engleske monarhije. Ali za nas se postavlja neposredno pitanje: jugoslovenska monarhija ili jugoslovenska republika, a kad se tako postavi pitanje, onda na to pitanje ima samo jedan odgovor: za republiku protiv monarhije. Gospodin Gjonović je baš iz istorije naše monarhije izneo nekoliko vrlo karakterističnih primera, koji su jasno ilustrovali svu suprotnost, koja je baš u našoj zemlji postojala od uvek izmedju dvora- i naroda. Nije potrebno ponavljati u kakvom je odnosu bio kralj Milan prema radikalnoj stranci, dok je ona doista bila narodna stranka. Nije potrebno na-