RTV Teorija i praksa

UMJESTO ZAKLJUČKA Umjesto rezimea ove analize možemo konstatovati samo nekoliko činjenica. Prvo, pažnja kojn su političke partije posvetile kulturi kao duhovnoj cjelini izrazito je mala u odnosu na pažnju za konkretno vršenje i organizaciju vlasti i države. Drugo, paradoksalno je da u zemlji koja treba da se što prije iščupa iz tehnološke i opšte zaostalosti, pitanjima nauke i naučnog progresa u programima skoro svih stranaka nije posvećena ni minimalna pažnja. Treće, o obrazovanju i stručnom usavršavanju novih generacija nijedna stranka ne iznosi cjelovitiji koncept modernih reformi i nužnih osavremenjavanja. Najzad, horizonti kulture koje nudi većina stranaka ograničeni su ili na nacionalne okvire ili na opšte proklamacije o Ijudskim pravima na kulturu i slobodu stvaralaštva. One dvije ponuđene koncepcije potpuno su divergentne, a njihovo sučeljavanje ne obećava mnogo boljitaka. Tako je pluralistički kontekst kulture na prvom koraku pokazao sva svoja ograničenja. Nadajmo se da će političke stranke vremenom ipak nadići svoje skromne kulturne vizije koje su zapisale u svojim prvim programima ili programskim deklaracijama.