SRĐ

— 72 —

gov boravak kod n&s ne bi se ni zd »1 o , da ono malo susjestvo nije ga na glas iznosilo. Godinc 1893. on je napisao maieno djelo o Dubrovackoj književnosti sa pristupom o historiji grada Dubrovnika. Alfred Jensen rodio se je 30 Septembra 1859. u Hundiksvallu u Svedskoj. Visoke nauke svršio je u Upsali 1879-1884. — Od g. 1884-1888. putovao je kao dopisnik Gotenburškog trgovačkog i pomorskog lista (Gijteborgs Kandeleoeh Sjofartis tidning). Od g. 1888. započeo je svoja naučna putovanja po Jevropi. Navlaš se zadržao u Berlinu, Beou, Moskvi, Varšavi, Ivrakovu, Pragu, Zagrebu, Biogradu, Sofiji, Cetinju, Dubrovuiku i drugovdje. Bio je pet godina stipendista Svedske Akademije. Za posljednjeg groko-turskog rata bio je u Grekoj i na Kreti kao dopisnik. Oženio ве je g. 1897. Dobar je dio Balkanskoga poluotoka obašao pješke; dva puta je prešao pješke gorje Baikan. Takogjer je putovao pješke Crnomgorom do Skadra, odakle je — kako sam veli — zaearan se vratio, jer se naoudio onom golom stijenju, o koje se toliko vijekova lomila i ništila osmanlijska siia. 0 putovanju po Slovenskijem zemljama napisao je i peeatao dva djela: Slavia. U prvom đjelu opisuje kuiturne slike od Volge do Dunava, a u drugom djelu od Dunava do Vospora. Oba su đjela bogato ilustrovana. Jensen je pjesnik. G. 1893 i 1895 izašle su dvije sveske njegovijeh pjesama. Megju njima mnogi su motivi ва puta po slovenskom svijetu, kao: Uskršnja noć u srpsko-pravoslavnoj crkvi, Na Dunavu, Manastir na Cetinju, Seljaeki kiaij (Matija Gubac), Večernji prizor u Dubrovniku i ost. Ovo ipak nije glavni rad Jensenov. Njegova je namjera piemenita, biva da prekaže Svedskomu narodu potpunu siiku o naroduoj kulturnoj i književnoj snazi slovenskoj. Sa narodnog i kulturnog pogleda, to je on prekazao u djelu: Slavia. Sa književnog pako pogleda on je pisao studije o slovenskijem književnicima i prevodio njihova djela. Osim toga u Svedskoj on je javno poučavao; šest puta je govorio o srpskijem narodnijem pjesmama. Iz srpske i hrvatske književnosti preveo je Njegošev Gorski Vijenac, Brankove pjeeme, Hajankov grob i Kad mlidijah umrijeti; Matavuljeve pripovjetke: Svetu osvetu, Novo oružje i Kako Latinče . . . .; Lazarevidevu: Skoisku ikonu i Sve će to narod pozlatiti; Ljubišiuu: Kragju i prekragju zvona; Knjaza Nikole: Manje pjesme i odiomke iz Balkanske Carice; Vukovu zbirku srpskijeh ženskijeh narodnijeh pjesama; Mažuranićevu: Smit Smaii-age Cengića; Preradovićeva Putnika; Gjalskovu: Maričon i komedije; Iva Vojnovića: Psyche i Ekvinocij. Iz slovenačke književnosti napisao је literarne studije o pjesnicima Prešernu Aškercu i preveo je njekoliko njihovijeh pjesama. Iz bugarske književnosti napisao je studiju o Kristu Botjovu kao pjesniku slobode u vrijeme rata za oslobogjenje i preveo njekoliko njegovijeh pjesama. Iz ruske književnosti upisao je raspravu o ruskoj narodnoj lirici; objasuio ruske pjesnike (Zukovskogc, Puškina, Lermontova, Kolcova, Gribojedova, Gogolja, Bjelinskoga), pa za tijem u manjim raspravama po periodičnijem listovima pisao je o Dostojevskomu, Turgenjevu, Toistoju, Garšinu i ost. S ruskoga je preveo Puškinova Evgeuija Onjegina, Lermontovova Demona i Meiru, a za to je bio nadaren od Akademije nauka u Stockoimu; Gogoljevu: Taras Bulbu i drugo; Turgenjevova Senilia, pa razna djela Lava Tolstoja, Garšina, Aleksandra Toistoja, Nekrasova i drugijeh.