SRĐ

— 632 —

otvoreno sa vrha tribune, i alto on nijc u stanu bio da utiče, kako je mislio, na svoje drugove da se riješi stvar kalco jo htio, on jo ipak mogao biti izvjostan da je ušao potpuno u stvar SA r ega. onoga što se tiee sirotine i mizerije. Vee u svojijem pređašnijem djelima, on se nije ni malo ustezao da oglasi svoje pretensije soeiologa; naročito u svojijem dramama, on je to dotakao i išao je da zainteresuje publiku za težne društvenog reformisana. I u koliko te ideje postajahu silnije, on je želio da im u svojijem djelima dade potpuno niliovo razviće, i želio je da nade, kako bi ili bo|e izrazio, jednu formu koja bi ostala literarna a. koja bi ipalc čitaocu vrlo lako i neposredno komunikovala te ideje. Ta jc forma bila društveni roman. Odavajući so ovome novome žanru, Igo jc š|edovao još i jedan instinkat mahe velikodušan. Silni uspjoh Evžena Sia, admiracije koje mu stizahu sa svijeli strana francuske, i broj hegovijeh čitalaca koji je noprostano rastao, očaraše jednoga pjesnika koji, i pored već dovo|no starog kniževnog imena, nije još bio poznao pravu popularnost, 1 on je litio da prodre u kolibe, i on je litio da u noćna bdena po familijama, drhti svijet od užasa prevrćući stranico negovijeh kniga, a on vidje, kao u snu, jednu milu perspektivu: da ga sa svijeh strana pozdravjaju jednog dana kao velikog narodnog romansijera. Igo je bio uvjeren da ćc ukus za talcav roman biti u buduće vrlo iz vjestan i stalan, ćiji fejtoni po listovima liranahu svaki dan radoznalost svojijeh čitalaca, i, vjeran svojijem navikama, on nije dozvolio da se neki kniževni žanr rodi bez iiegova učešća. Kao Mise, i on je slavio Jubav u svojijem iakijoni stihovhna, i poslije Lamai'tina i on j(! komponoVao ozbi]no i široke. meditacije, a Lekon de Lil doiiekle mu j(! dao model za iiegovu Lecjendii Vijekova; 'tako isto, po primjeru Evžena Sia, on je obrazovao društveni roman. Negova rijetka sposobnost, da so na svašto lako svikne, i gipkost negovog talenta nijesu dozvolili da ostane indiferentan za kniževnost svoje epoho: vajalo je pošto po to da se umiješa i učini da svake nove etape čuje svoju novu fanfaru. Ove opservaeije pokazuju na.ni u kakvoin je smislu pisao lgo svoje Jadnike (1802), Rabotnike na шога (1860) i Cov/ek što se smije (1869). Tu nam se pokazuje u isto vrijeme i kako