SRĐ

— 818 —

krovu. Spoznaje, da je zabasao. PrijateU ga ostavlaju, ali priroda, ta Mater clolorosa, poznaje ga, nad nim se zgraža i tajinstvenijem svojijem glasom ona ga opomine. Хе ozivle se riezinom glasu. Stari grješnik, odbiven i od prirode, bac-a se u zagrlaj stare Solveig, negdtišrie mil,enice za mladijeh svojijeh dana. Brand, Julijan i Peer Gijnt, u raznijem svojijem inkarnacijarna, jedna su osoba: osoba pjesnikova. Sta zahtjeva pjesnik .? Pobjedu vole. Je li nam u svojijem dramama uspio to prikazati"? Nipošto. U ostalijem riegovijcm đjelima pojaviuje se duh Branda, Julijana i Peer Gynta. Treba opaziti, da je Ibsen one drame napisao u naj većem kontrastu svog života, nakon potpuna neuspjeha svoje Lubavne komedrje. Naj skrajniji pcsimizam vladao je tada riegovijem duhom. Nije imao duboku logiku jednog Danta; ni psihološku analizu Shakspearea; ni svest.ranu erudiciju Wolfanga Goethe. Delikatne savijesti i kompleksije odveć fine. Takav covjek nije mogao bistro shvatiti, tim marie proučiti razne i zapletcne faze ludskog života i današrieg društva. Nakon tri navedene drame, Ibsen je bio umukao. Brand i Peer Gynt spadaju u god. 1864, Od god. 1864. do 1877. dade se na proučavarie ideja: Milla, Straussa, Renana, Tainea, Spencera i Darwina. Ali nova kultura ne preobrazi staru pamet. Pod novijem simbolima i novijem idejama, otkriva se stari pjesnik, opaža se prijašrii čovjek. Solness, u homonimnoj drami, potsjeća te na Branda; Rosmer u Rosmersholmu na Julijana Apostatu. Zena igra jednaku ulogu: ta eto nam Nore i Hedde Gabler. Ne mislim potanko analizirati pojedine Ibsenove drame, ali ću opaziti, đa na Ibsenovoj pozornici fali glavno: fali baš drama, — fali onaj dramatski kontrast među pojedinijem osobama, bez kojeg ne postoji drama. - Ibsenove su osobe bez ikakove energije; kada bi akcija morala baš započeti, — ostaju paralizovane, ili dospijevaju samoubojstvom. 1 zbila. Ko je prisilio Heddu Gabler da pristane uz onakova čovjeka'? Ko je doveo Rosmera do samoubojstva? Trebovalo je malo više voje i energije, da se tomu izbjegne. Pogriješka Ibsenove pozornice sastoji: u sproporciji dramatske katastrofe i glavnijem uzrokom iste. Pisac započirie borbu Kantovijem imperativom, a završuje Schopenhauerovom inakcijom. „Znanost i inakcija — veli