SRĐ

— 814 —

nezavisan od subjekta), svijet realnih stvari, koji postoji izvan nas sa objektivnom realnošću i bez iiaše pomoei, koji zaprema prostor sa svojim trima dimensijama i razvija se redovito u vremenu po zakonu uzrocnosti".') Mnogi su opazili, i s punijem pravom, da Ivantova nauka 0 „stvari u sebi" sadržava objektivnu egzistenciju vremena i prostora. I zbi|a, Kant priznaje, pored svojih istili nacela, egzistenciju spolašnih stvari. „Sumnati o egzistenciji stvari, veli on, (Proleg., § 13), nije mi nigda palo na pamet." U listu od 21 februara 1772. gospodinu Herzu, on veli: „Da su promjene nešto realno, ja ne poričem, kao što ne poričem ni realnost tjelesa, i ako ja samo pod tim razumijem da nešto realno odgovara fenomenima". (Djela, XI, 30). Veliki kritičar misli da može spasti teoriju vremena i prostora, izjavjujući da nam je nemoguće sumnati o egzistenciji svijeta. Ali, mi pitamo, odakle Kant zna da ovaj svijet ne postoji u vremenu i prostoru? On mora tako postojati, jer djeluje na naša čula, potiče našu misao: a sve to on radi na jednome mjestu i u jednome vremenu. A mi ne ćemo dakle priznati objektivnu realnost vremena i prostora?! Direktna i neposredna veza među vremenom i prostorom dokazuje nam takođe, da prostor, onako kako ga mi zamišlamo, ne postoji u spojašnem svijetu. Sta bi bio, — ovo je upit kako ga po prilici postavja Kant, i mi po nemu, 2 ) — šta bi bio realan prostor izvan nas? Ш neizmjerno ročište svih mogućih stvari, ili relacija među svim realnim stvarima: on bi bio ili stvar, ili atribut stvari. On pretpostavja dakle dvije, ili ho]e, tri mogućnosti. Spojašni prostor bio bi ili stvar, ili atribut, ili koja god relacija među stvarima; ali, od toga nema ništa. Kant zakjučuje odatle, da prostor nije ništa realno izvan nas, ali da se on vas osniva na našoj subjektivnosti. Nemu su prostor i vrijeme prosta bića našeg uma, ili boje raprezentacije naše mašte. Ovdje veliki mislilac griješi. Nepobitno je dokazano, da prostor 1 vrijeme, kao ročišta ekstensije i sukcesije, pripadaju spo-

') Kxhos. crit. du Real. transcend. p. 171. V De mundi visibilis forma et principiis diss., sect. III., §15.