SRĐ

— 781 —

D I V I, I ČOVJEK. — F. VUKIĆ. — (1) Prije kratka vremena, sretem se slueajno u B. sa jednim svojim starim prijatejem. Jedva se poznasmo, jer se odavno ne bijasmo vidjeli. Na prvi pogled ueini mi se da je postario i mnogo se izmijenio (izgieda mi da bjeh i ja na nega isti utisak učinio), ali poslije nekoliko običnili fraza koje među sobom izmijenismo, kao da sve to iščeznu i ja opet ugledah pred sobom svog simpatičnog i vazda veselog druga, onakvog isto kakvog sam ga poznavao prije petnaest godina. — Hajdemo, rekoh, da gdjegod sjeđnemo i da se porazgovorimo. — Bih s drage voje, odgovori on, ali nemam vremena: hitam k jednom gospodinu nešto poslom, a kroz dva sahata moram na stanicu . . ., danas odlazim. — Zar danas"? — Da. Yeć je treći dan kako sam ovdje. Steta samo što se nijesmo ranije našli, a mogli bismo se siti narazgovarati. Hajdemo do tamo šetnom, bar uz put da po koju progovorimo, гебе moj prijatej i uze me ispod ruke. Ja pristanem. Pođosmo praveem kuda on reče da ima posla. Kao stari prijateji i nekadašni dobri drugovi, imali smo, u najmanu ruku, dvaestak zajedničkih drugova i prijateja, 0 kojima, s pojednakim interesovanem, žejasmo jedan od drugoga nešto doznati. Ali, za tako kratko vrijeme zar je moguee 1 postaviti a kamo li odgovoriti na tolika pitana? Pa ipak htjeli smo sve pretr.esti i o svemu se obavijestiti. Lično o sebi, nijesmo jedan drugome đosađivali. A to nije ni bilo potrebno. Što je glavnije znali smo i bez toga, a upuštati se u podrobnosti nijesmo imali vremena. Do duše, za mene, to nije bilo tako teško dokučiti, pošto se on bješe već odavno istakao i izašao na glas i kao kniževnik i kao publieista; dok je međutim nemu mnogo teže bilo, mene, mališana, uočiti sa te visine doje u gomili obienili smrtnih. Pa ipak nije me iz vida gubio. Između ostalili našili nekadašnili drugova, sjetismo se i našeg Sima,