SRĐ

— 784 —

koji vodi od Nikšića uz Dugu, preko Krsca, Gackog, Nevesina u Mostar, služio nam ,je za granicu, koje se morao svaki strogo pridržavati. I baš ova granica bila je za nas fatalna! Jer dovojno je bilo jedno samo ime kakvog harambaše, ili pak kakvo najneznatnije geografsko mjestašce, da spomene ша koji od nas, iz nenadležnog nemu teritorija, pa odmah da dođe do nesporazuma, Bog me često i do svađe. A muza kao muza — ne ce ni da cuje ni za kakvu granicu, nego, Bože me oprosti, poleti kao muha bez glave, pa ćic u negov zabran, ili pak negova hop u moj — i svađa gotova. Ovo se više puta ponavjalo, dok se najzad ozbilno ne posvađasmo i za inad jedan drugome ne pocijepasmo cijelo sočinenije. Pisali smo i inace zajedno, t. j. u punom smislu te rijeci: zajedno, dopunujuci uzajamno jedan drugoga. Na primjer, počeo bih ja kakvu Jubavnu: „Tvoje lice mene dira", A on bi dovršio: „А srce mi bombardira!" Ne, kažem ja, nego: „I meneka ne da mira." — Bombardira! ponovi on. — Ne da mira! odgovorim ja. I opet svađa, i opet cijepane, i tako do beskonacnosti! Najposlije (ali to je bilo mnogo đocnije) sjecam se kako smo postupno došli do ubijeđena (i to smo jedan drugome junacki priznali) da su naši pegazi suviše slabacki i tromi, da bi nas mogli, ne samo na Parnas, nego i na drugu kakvu omahu pjesničku visinu ikad iznijeti. Ovo smo istina sa velikom tugom i bolom u duši jedan drugome priznali; ali tek priznali smo, i tom prilikom zavjetovali se da se za vazda mahnemo poezije! I održali smo riječ. A što se proze tice, to je sasvijem druga stvar; tu, Bog me, nijesmo htjeli tako lako položiti oružje. Do duše, ja sam, i ако sa nešto zavisti, primjetio da je on u tome pogledu mnogo jači od mene; i, bojao sam se (priznati mora.ni) da će me, kad tad, daleko iza sebe ostaviti... Pa ipak bio sam toliko iskren da sam mu to u oči priznao i uvijek ga podsticao, sokolio da produži i istraje u tome pravcu.