SRĐ

— 862 —

jem vjerovanu i zato bio prognan iz svojeg zavicajaJ) U negovim pjesmama ne nalazimo nigdje ko su mu bili roditeji. Upitan od svoga prijateja Scipijona Lukarića o rodu, domovini i ost, odgovara mu on jednim epigramom, u kojem kaže da pripada rodu Aronovom i negova brata. To nam svjeđoči da mu je otac bio kakav nepoznati Jevrejin. 2 ) Posjedni distih ovog epigrama pun je mržne proti inkviziciji i sudu, koji je zabranivao Jevrejima pod kaznu smrti i gubitka imana ispovijedane nihove vjere na pirenejskom poluotoku. Ne bismo mogli kazati u kojem je gradu Španije ili Portugalije on svršio svoje nauke, jer nam on to ne spomine ni na kakvom mjestu. Samo to možemo utvrditi da je imao za u6iteja u dijalektici dominikanca Sota iz Segovije, koji je imao svoju katedru u Salamanci. O nemu kaže Pir: „Sotus iz reda dominikanaca, nekada učitej moj u dijalektici, svojim božanskim znanem proslavi Španiju". 3 ) A da mu je neki Pincijan bio učitejem u retorici, doznajemo iz jednog mjesta gdje pripovijeda da nemu duguje neke vijesti o Gastonu Fokseju ili Foix, glasovitom teologu portugalskom, u čiju pohvalu i napisa jedan epigram. Iz domovine izađe u 18-toj godini 1535. Evo kako nam on sam to pripovijeda. On bijaše posvetio 18 distiha latinskih (većinom u pohvalu, poneke u pokudu) osamnaestorici portugalskih krajeva, od Alonsa I. do Filipa II.; u onom u kojem govori o Ivanu III. nadodaje ovo: „Pod ovim krajem, na zapovijest očinu, u 18-toj svojoj godini ostavih zavičaj i negove lijepe. predjele god. 1535, a ovo pišem suznijeh očiju". 1 ) Ovdje treba da zastanemo malo, da razjasnimo ono što вто gore kazali o progonstvu pjesnikovu i o uzrocima toga, a što nam se na prvi mah čini nerazumjivo i protivurječno. U elegiji „0 progonstvu" ( ,De exilio suo") okrivjuje pjesnik Ferdinanda Katoličkog koji je umfo 1516. i Isabelu Aragonsku koja ') Ovdje je navedena cijela elegija. ■) Ovdje se navađa epigram. *) Sotus e Predicatoria familia olim praeceptor meus in dialectis, divinarum litterarum scientia Hispaniam illustravit. ') „Sub hoc tege, iussu patris, quod non sine lacrijnis scribo, et patrios flnee et dulcia rura relicjui an. 1536,"