SRĐ

— 886 —

DANIELE CORTIS. — Anionio Fogazzarro. Glava XIV. (15) Bijahu dostojni ovoga. Jelena ne zaspi one noći. Malo zadrijema u zoru i snijevaše o svojoj veseloj sobici Passa di Rovese, o hladnom vjetru, 0 zelenilu i ružama; san, u kojem se rasrdi gorko na samu sebe. Diže se na šest, pođe na misu k „Minervi" sa žejom da se pomoli, da nađe malo mira. Nije mogla. U crkvi još više nego na poju osjećaše se nijema u vjeri. I sjedeći umorna na svojoj klupi, zaviđaše svim onim pobožnim [udima koji imahu toliko dobrih stvari da traže od Boga, kojega žarko mo|ahu, baš kao da ga vide ondje na vehkom otaru gdje ih sluša. Ona naprotiv viđaše samo svoj vlastiti jadni beskorisni život, 1 ne žejaše ništa, ne imaše ništa da pita u Boga bez grijeha. Bi li možda pitala u nega, da joj utrne strast, vatru duševnu? Oh ne, ne, nena muka bijaše joj odveć mila; horn živjaše. Rađe iskati od nega, da joj udijeli smrt; ali što bi od ne bilo na drugom svijetu? Koje je igda dobro učinila na ovome? Po koje milosrdno djelo, hladno. Pa i nezina krepost vjerne žene, koliko vrijedi pred Bogom? Ništa. Bila je vjerna, dijelom iz gordog Judskog osjećaja časti, dijelom da ne bi hemu naškodila, da mu ne bi bila zaprekom na putu. S kakvim uspjehom ? Samo s ovim: ne učiniti zla. Što je ona bila učinila od tolike moći jubavi i djela što osjećaše u srcu? Bješe je zakopala. Ne, nemaše pitati u Boga smrt, već život; ne Jubav, ne radost, ne mir, već samo snagu da čini dobra za negovu jubav, da skrušeno trpi. Uznese se ovom miš|u, gorka vatra iznenada joj planu u srcu, i zapita to od Boga; гебе mu da ga ne će nikada moliti da bude sretna ni na onom svijetu, da prima i blagosiva negovu voju, i kada bi je za uvijek činila trpjeti. Nađe pokoja u molitvi i mek odisaj mira, što ga ipak ne hoćaše iskati. Bješe klonulost, možda, i prirodna posjedica onako jakog naprezana. Molitva joj zamiraše u umornom duhu, gotovo i misao; ostajaše samo osjećaj mira.